All posts by Ulmawen

nordijska mitologija Julebukk

Nise

Originalan folklor

Nise [nisse], toftvaete [toftvætte], tomtenise [tomtenisse] ili samo tomte, je natprirodno biće koje po svojim karakteristikama najviše podseća na goblina, braunija ili kobolda. U slovenskom predanju, najsličniji je kućnom duhu. Verovanje u nisea je i danas živo među norveškim seljacima, a, iako se ne pominje ni u Edama ni u sagama, najverovatnije je nasledio karakteristike nekolicine bića iz paganskog predanja Vikinškog doba, posebno patuljaka i vilenjaka. Naziv tomte koji je danas najčešće u upotrebi u Švedskoj dobijen je od reči toft, što znači gazdinstvo, stoga što je nise vezan za domaćinstvo u kome boravi.

Nise je majušan, ne veći od deteta, i oblači se u sivu odeću. Nosi crvenu kapu. Najčešće živi u štalama i konjušnicama, gde pomaže oko brige o konjima i kravama, koje voli podjednako kao ljude. On je nestašan po prirodi; neretko u pričama nalazimo primere gde bi on pustio sve krave na slobodu i ometao žene pri muženju. To ga toliko zabavlja da bi se smejao do besvesti, a njegov smeh je nalik rzanju konja.

Ukoliko mu je domaćin kuće drag, nise će učiniti sve da mu pomogne. Na primer, on će često krasti od suseda slamu za goveda svog domaćina, no to dovodi do konflikta sa niseom iz kuće oštećenog. Oni bi oko ovoga ulazili u ozbiljnu svađu, i često bi slama letela na sve strane u okršaju dva besna nisea.

Nisse

Slika preuzeta sa sajta mylittlenorway

Kako je nise veran onima koje voli, ali pakostan i osvetoljubiv prema onima koji sa njim zbijaju šegu, ljudi se trude da ga privole na svoju stranu. Zato se četvrtkom i za božić za nisea ostavlja hrana i piće, koje on sa zadovoljstvom prihvata, ali samo ako mu je gozba po ukusu! Naime, on ima prefinjen ukus i veoma je izbirljiv!

Nise voli mesečinu. U zimskim danima, ume da se zabavlja sankanjem, skijanjem ili preskakanjem ograda. Iako je živahan po prirodi, on ne voli uvek halabuku, a posebno ne tokom božića i četvrtkom.

Nise ne podnosi šale na svoj račun. Iako se po njegovoj pojavi to ne bi reklo, on je zapravo veoma snažan, a oni sa kojima bi dolazio u konflikt najčešće bi izvlačili deblji kraj. Zabeležen je primer kad je izvestan seljak jedne zimske večeri sreo nisea, te mu autoritativno naredio da mu se skloni sa puta. Pre nego što je shvatio šta se dešava, seljak je završio u letu preko ograde, a prizemljio se u jarugi punoj snega. Drugi primer govori o devojci koja je na božić niseu donela hranu, ali ju je servirala uz poruge. Nise joj se osvetio tako što ju je naterao da sa njim pleše toliko dugo da je devojka narednog jutra pronađena mrtva u konjušnici (B. Thorpe – Northern Mythology).

Hristijanizacija nisea

Nise je evoluirao u norveškog julenisea, danskog julemanda i švedskog jultomtea (Yule – božić), i danas se prikazuje kao božićni gnom ili majušna analogija Božić bate ili Deda mraza. U toj reinkarnaciji najčešće se zamišlja sa bradom i neizbežnom crvenom kapom, a zamenio je pređašnje skandinavsko verovanje u božićnog jarca (Julebukk (nor.), Julebuk (dan.), Julbock (šved.)).

JulebukkNa slici: Julebukk i Julenisse. Preuzeto sa sajta juletradisjoner.no

I ova reinkarnacija, prirodno, čuva elemente prethrišćanskog folklora, te je moguće prepoznati neke starije slojeve verovanja od nove, komercijalizovane verzije. Tako, na primer, julenise ne ulazi kroz odžak, već direktno kroz vrata, kao i njegov prethodnik jarac. Ne živi na Severnom polu, već ili u Laponiji ili na Grenlandu, a katkad i u obližnjoj šumi. Običaj da se Juleniseu na božić ostavlja hrana (najčešće zobena kaša) i dalje je aktuelan. Ono što je novo je da se ovo stvorenjce katkad pojavljuje i na irvasu (koji ne leti) umesto na svojim omiljenim skijama ili u sankama. Često se zamišlja i u duetu sa jarcem.

Postoji veliki broj bajki i pesama u kojima se pominju nise i tomte, a u Švedskoj se često peva i božićna pesma za celu grupu tomtea koji dolaze na gozbu.

Priredila: Ulmawen

 

nordijska mitologija Huldra

Huldra

Huldra (reč je nastala od staroislandskog glagola hylja – sakriven) je natprirodno biće, najsličnije ideji grčke nimfe, sećanje na koje se najbolje očuvalo u norveškom folkloru. Huldra živi u planinama i u šumama, gde se često čuje njena melanholična pesma. Pojavljuje se u obličju lepe žene, najčešće u plavoj podsuknji, i sa belom mrežom za kosu. Huldra ima dugačak rep, sličan kravljem, koji ona svim silama pokušava da sakrije. I uopšte, Huldra voli krave, posebno one prugaste, koje i sama gaji. Njene krave su specifične po tome što nemaju rogove.

O Huldrinoj naravi najbolje govori narodna priča:

Jednom prilikom, Huldra je bila na seoskom veselju, gde su svi momci jedva čekali da plešu sa njom zbog njene neizmerne lepote. Zadesilo se, međutim, da je jedan mladić, dok su pleseli, zapazio njen rep. Momentalno shvativši sa kim ima posla, momak se nemalo prestrašio, ali, uspevši da savlada strah, on joj samo reče: ,,Lepa gospo, izgubićete podvezicu.” Huldra je potom nestala sa veselja, ali je kasnije nagradila uviđavnog momka lepim poklonima i dobrim govedima.

Huldra se u različitim delovima Norveške zamišlja drugačije. Gdegod se opisuje kao lepa devojka, ali samo gledano spreda: gledano otpozadi je samo praznina, ili plava mrlja. U drugim krajevima zemlje, Huldra se prikazuje kao devica plave kože u zelenoj podsuknji, i poznata je pod imenon Skogsnerte (izgovor: Skugsnerte).

Huldra

Na slici: najpoznatija ilustracija Huldre, čuvenog norveškog ilustratora bajki Theodora Kittelsena

U nekim delovima Norveške, pak, Huldra nije jedna specifična šumska nimfa, već čitav rod natprirodnih bića, najsličnijih keltskim vilama i vilenjacima (fairies, faeries; ne mešati sa drugom grupom natprirodnih bića koja se u nas isto prevode kao vile i vilenjaci, ali su kod Germana potpuno različita bića – elf, álf). Oni su poznati pod imenom Huldre ili Huldrefolk. Žive u planinama i obučeni su u zelene nošnje. Uzgajaju plave krave koje daju mnogo mleka. Huldrefolk vode krave na ispašu samo u onim krajevima zemlje gde nema ljudi. Njihova pesma (huldraslaat), tiha je i melanholična.

Diljem Laplanda (oblast u kojoj žive Saami, starosedeoci Skandinavije, koja se prostire u četiri države: Norveškoj, Švedskoj, Finskoj i Rusiji) veruje se u bića pod imenom Huldrafolk, koja su nešto nalik šumskim vilama. Oni žive pod zemljom, ali često izlaze na površinu, a kako bi se brinuli o šumskim životinjama. Tokom zime, oni hrane životinje u hibernaciji – posebno medvede – toliko pažljivo da ih nikada ne probude. Inače, kod Saama postoji slično verovanje u ovakvu šumsku nimfu, koja se naziva Ulda.

Priredila: Ulmawen

 

nordijska mitologija Baldursheimur tafl

Hnefatafl – preteča savremenih igara na tabli

Hnefatafl je bila popularna igra na tabli tokom Vikinškog doba. Nažalost, tačna pravila nisu sačuvana do današnjih dana, ali se ponešto o njoj, ipak, zna.

Na osnovu izvora u kojima se hnefatafl pominje, možemo da rekonstruišemo da je ovo bila igra za dvoje, u kojoj je jedan igrač upravljao velikom vojskom koja je napadala manju vojsku predvođenu kraljem. Cilj igre, pretpostavlja se, bio je da se kralj satera u ćošak. Postoje spekulacije da su u igri korišćene i kockice, ali za ovo nema pouzdanih dokaza, stoga što su jedini izvor pojedine sage. Arheoloških nalaza koji potkrepljuju ovu tvrdnju – nema.

Termin hnefatafl sastoji se iz dve reči: hnefi – koja se odnosi na kralja, i tafl (izgovor: tavl) – što znači ,,tabla”. Prvobitno je igra bila poznata samo kao tafl, ali je ova složenica ušla u upotrebu kako bi se napravila diferencijacija između ove i drugih igara na tabli onog doba, a ukorenila se, najverovatnije, sa uvođenjem šaha u XII veku.

Bjorko tafl

Na slici: detalj iz seta figura za hnefatafl iz dvadeset sedam delova napravljenog od kosti, pronađenog u grobnici 624 u Bjorku, Birka, Švedska. Reprodukovano u skladu sa licencom.

Hnefatafl je bio poznat i izvan Skandinavije. Prilikom vikinških ekspanzija, igra je stigla i na Island, u Englesku, Irsku, Grenland i Vels. Napomenimo, hnefatafl nije bio jedina igra na tabli poznata u ono doba. Diljem Evrope igrale su se i druge, slične igre, pre nego što ih je zamenio šah (u Skandinaviji poznat pod imenom skaktafl).

Iz nekolicine izvora vidimo da je hnefatafl bio igra za višu kastu. Na primer, u Rigstuli [Rigsþula] se navodi kako Jarl uči da pliva i igra tafl, a u Sagi o Fridtjovu hrabrom (Friðþjófs saga hins frœkna, dostupna preko projekta Gutenberg), tafl l igra sam Fridtjov (najjači i najhrabriji od svih). U Sagi o Gunlaugu Crvjeziku i skaldu Rafnu (Gunnlaugs saga ormstungu) vidimo da su tafl igrale i žene. Nažalost, nijedan od ovih izvora ne navodi pravila igre.

Konkretnije podatke ponudila je nauka. Naime, arheolozi su iznedrili nekoliko tabli za hnefatafl, od kojih su najpoznatiji ostaci iste pronađeni na brodu u Gokstadu (Sandar, Sandefjur, Vestfold, Norveška). 2011. godine, na Orknijskim ostrvima, lokalitet The Brough o’ Deerness (doslovan prevod bi bio Broh Dirnesa, no kako u našem jeziku ne postoji ekvivalent za ovu strukturu, naziv je ostavljen u originalu. Termin ‘brough’ je danas zastareo; moderan termin je ‘broch’, koji je u slovenske jezike ušao kao pozajmljenica (broh)), otkrivena je jedna kamena tabla za hnefatafl.

Hnefatafl tabla

Na slici: tabla za hnefatafl sa Orknijskih ostrva, lokalitet The Brough o’ Deerness. Preuzeto sa sajta Orkneyjar.

Zbog brojnih vikinških ekspanzija, mnogi navode kasnije zapise švedskog botaničara Karla Linaeusa (1707 –1778) kao verodostojne u pogledu hnefatafla. Linaeus je tokom svojih putovanja po Laponiji (Sápmi) ostavio opis igre na tabli koju su igrali Saami (Laponac je pogrdan naziv), a koja je poznata pod imenom tablut. Kako Linaeus nije poznavao lokalni jezik, on je opisao samo ono što je video. Njegov zapis je nedovršen, a glasi ovako:

,,Tabla za tablut je devet puta devet polja, gde je centralno polje tron (Konakis). Samo švedski kralj može da zauzme to centralno polje. Jedan igrač upravlja vojskom od osam plavokosih Šveđana i jednim vladarem; drugi upravlja vojskom od šesnaest tamnokosih Moskovljana (referenca se odnosi na Veliku moskovsku kneževinu). Figura kralja je veća od svih ostalih.”

Linaeus navodi da je tabla za tablut bila izrađena od kože irvasa. Nasuprot tome, table za hnefatafl, barem sudeći po arheološkim nalazima, najčešće su pravljene od kamena. Što se tiče figura, osvrnućemo se na Sagu o Hervori i kralju Hejdreku mudrom (Hervarar saga ok Heiðreks), koja sadrži niz pitalica (direktna inspiracija za Bilbovo nadgovaranje sa golumom) u kojima se pominje tafl. U ovom izvoru navodi se da su se za igranje tafla koristile i kockice. Figure su (kako stoji i u još nekim izvorima), pravljene od moržovih kljova, irvasovih rogova ili jelenje kosti. U ovoj sagi se navodi da su kralj i njegova vojska bili tamne figure, dok su napadači bili svetle.

Birka 523 tafl

Na slici: staklene figure za hnefatafl iz grobnice 750 u Birki, Švedska. Reprodukovano u skladu sa licencom.

Osim gorenavedenih materijala, poznato je da su se figure za tafl pravile još i od stakla. Na arheološkom nalazištu Birka, Švedska, pronađen je veliki broj figura od različitih materijala, uključujući i i set figura od stakla.

 Baldursheimur tafl Na slici: kralj iz seta figura za hnefatafl iz Baldurshejmura, Island. Fotografija preuzeta sa sajta ‘Stuck in Iceland‘, uz dozvolu autora.

Verovatno najpoznatiji set figura za tafl nalazi se u Nacionalnom muzeju Islanda u Rejkjaviku. Set je otkriven krajem XIX veka u Baldurshejmuru, Island, a među ovih dvanaest figura za tafl napravljenih od moržove kljove nalazi se i figura kralja od kitove kosti dugačka 3.9 centimetra. Kralj sedi i drži svoju dugačku bradu, a ovo je, inače, jedina figura iz Vikinškog doba koja prikazuje lik čoveka.

Ockelbo Sigurd taflNa slici: rekonstrukcija dela Sigurdovog runskog kamena iz Okelboa, Švedska.

Za kraj, da pomenemo i runski kamen u Okelbou, okrug Gävleborg, Švedska. Ovaj runski kamen je bio samo jedan u nizu takozvanih Sigurdovih (Sigurd Volsung, protagonista Volsungasage) runskih kamenova, a značajan je po tome što su na njemu bila prikazana dvojica ljudi koji igraju hnefatafl. Runski kamen u Okelbou je pronađen 1795. godine u nosećem zidu Okelboške crkve, te je odatle uklonjen i pohranjen u samu crkvu 1830. godine. Nakon požara 1904. godine, nastradali su i runski kamen i crkva, a ono što se danas naziva Sigurdovim runskim kamenom u Okelbou je replika uništenog originala. Replika je napravljena 1932. godine i nalazi se ispred rekonstruisane crkve.

Priredila: Ulmawen

 

nordijska mitologija Srebrni pehar iz Lille Valle

Konzumacija alkohola u vikinško doba (II)

Recept po kome su Skandinavci tokom vikinškog doba spravljali pivo (öl) nije poznat. Ipak, neki stručnjaci smatraju da pojedine tehnike u proizvodnji piva u ruralnim delovima zapadne Norveške čuvaju tehnike iz vikinškog doba. U ruralnom regionu Vos (Voss, opština u okrugu Hordaland), većina stanovništva sama spravlja pivo. Tokom procesa proizvodnje, dim i mirisi koji se oslobađaju obaveštavaju komšiluk da je priprema piva u toku; komšije onda dolaze da pomognu i isprobaju pivo. Izvesni farmer Svejn [Svein] Rivenes redovno sakuplja grančice smreke. On donosi dovoljno grančica da napuni svoj spremnik od 700 litara. Svejn smatra da grančice smreke doprinose boljem ukusu slada i da pomažu protiv infekcija. Izvor vode koji Rivenes koristi – izvor koji se sliva niz obližnje brdo – ima dvojaku funkciju: za proizvodnju piva i za potapanje ječma. Rivenesov komšija je od garaže napravio sušionicu, u kojoj od ječma spravlja slad. Tokom procesa proizvodnje, kada je tečnost dodata u slad, u mešavinu se dodaje još grančica smreke. Bobice smreke daju dodatan ukus tečnosti, na isti način kao i kod proizvodnje džina i drugih destilovanih pića. Rivenes dodaje hmelj kada tečnost proključa. Kvasac koji se koristi u regiji Vos se prenosi sa kolena na koleno generacijama. Rivenes smatra da tradicija seže nazad čak do vikinškog doba. Farmeri koji proizvode pivo započinju proces fermentacije zabadanjem ,,totemske palica” koja sadrži kvasac dobijen tokom prošlogodišnje fermentacije piva. Palica se potom odlaže do sledeće godine, kada će ponovo biti upotrebljena na isti način. Pivo koje Svejn Rivenes pravi sadrži oko 9, 10% alkohola. Bogato je sladom i bistro je.

Vikinški kvasac se klasifikuje kao tradicionalan pivski kvasac (saccharomyces cerevisiae), ali se on unekoliko razlikuje od modernog pivskog kvasca. Naime, on se proceđivao više puta, dok se kvasac koji se danas spravlja proceđuje samo jednom. Moderan pivski kvasac se pažljivo spravlja da neutrališe nekoliko vrsta šećera i da potpomogne sekundarnu fermentaciju.

Male su šanse da se originalno vikinško slabo pivo (öl) spravljalo od svetlog slada (koji se koristi za dobijanje svetlog piva): do industrijske revolucije i komercijalne eksploatacije uglja, slad se sušio na logorskoj vatri i bio je smeđ, a često i nagoreo i nadimljen, mada je skandinavski običaj da se slad suši u saunama mogao da ga načini svetlijim.

Pored smreke, Skandinavci i Nemci su dodavali i drugo bilje (gruit),  kako da bi dobili različite ukuse slabog piva, tako i zbog medicinskih razloga. Jedan od takvih dodataka je hmelj, za koji se zna da se koristio u srednjevekovnoj Danskoj i u Jórvíku, a verovatno i diljem Skandinavije tokom vikinškog doba. Kada se kuvao, hmelj je oslobađao gorke kiseline, koje su i davale gorak ukus i imale antibiotske funkcije koje su doprinosile dužem veku trajanja piva. Drugo bilje koje se koristilo uključuje balzamik (tanacetum balsamita), dobričicu (glechoma hederacea), močvarnu mirtu (myrica gale), očajnicu (marrubium vulgare), hajdučku travu (achillea millefolium) itd.

Srebrni pehar iz Lille Valle

Na slici: Srebrni pehar iz Lille Valle, Švedska

Ispijanje piva bilo je posebno važno tokom nekolicine sezonskih religijskih festivala, od kojih su Skandinavci slavili tri: prvi nakon žetve (Vetrnætr – prim. blogera), drugi oko zimskog solsticija (Yule – prim. blogera) i treći tokom letnjeg solsticija (Sankthansaften; u nas se slavi kao Ivanjdan/Ivanje – prim. blogera). Ovi praznici su slavljeni i nakon uvođenja hrišćanstva, pod drugim imenima. Istorijski izvori pokazuju da je konzumacija slabog piva tokom gorenavedenih praznika bila od izuzetne važnosti: zakon koji je doneo parlament (Gulaþing) je nalagao da su sva domaćinstva koja su brojala tri ili više zemljoradnika morala da spreme slabo pivo za obavezne svetkovine. Tokom manje značajnih svetkovina, koje se svetkuju čak i danas, konzumacija piva je bila toliko uobičajena da sve one u nazivu sadrže reč öl. Neke od njih su: Barnöl (,,dečje pivo”, svetkovina prilikom krštenja deteta), Gravöl (,,pogrebno pivo”, spravljano prilikom sahrana), Taklagsöl (,,podizanje štale”, sezonska svetkovina vezana za uzgoj stoke). U XII poglavlju Sage o kralju Hokonu Dobrom [Hákon Haraldsson] (Hákonar saga Góða, poglavlje u Hronici norveških kraljeva – Heimskringla), vidi se da je Hákon, koji je praktikovao hrišćansku veru u tajnosti, počeo da pomera datume svetkovina kako bi konvertovao svoje sunarodnike. On je uveo zakon koji je propisivao da se Yule slavi istog datuma kao i hrišćanska svetkovina (reč Yule i danas se koristi u skandinavskim jezicima za Božič. Originalan praznik Yule je bio sezonska svetkovina – prim. blogera). Za vreme praznovanja, svako je imao da služi slabo pivo ili da plati naknadu, i da svetkuje dok ne nestane piva.

nordijska mitologija Pehar iz Jellinga

Konzumacija alkohola u vikinško doba (I)

Hovamol [Hávamál]

11.

Byrþi betri / berrat maþr brautu at,
an sé manvit mikit;
auþi betra / þykkir þat í ókunnun staþ,
slíkt es válaþs vera.

(Boljeg tereta / za čoveka nema
od mudrosti njegove majke:
ni lošijeg pića
od prevelikog gutljaja piva.)

12.

Esa svá gott, / sem gott kveþa,
öl alda sunum,
þvít fæ’ra veit, / es fleira drekkr,
síns til geþs gumi.

(Lošije nego što se pripoveda / za sinove ljudi
je često ispijanje piva:
jer što više piju / manje razmišljaju
i čuvaju zdrav razum.)

13.

Óminnis hegri heitr / sás of ölþrum þrumir,
hann stelr geþi guma;
þess fugls fjöþrum / ek fjötraþr vask
í garþi Gunnlaþar.

(Ptica maloumlja / nadleće pijanke,
odnoseći razum sa sobom;
tim perjem / i ja jednom bejah okovan
u bašti Gunlode.)

14.

Ölr ek varþ, / varþ ofrölvi
at ens fróþa Fjalars;
þvi’s ölþr bazt, / at aptr of heimtir
hverr sitt geþ gumi.

(Pijan bejah, / odveć pijan,
u udolini kod mudrog Fjalara;
ali najbolja je ona pijanka / kada čovek može
da povrati razum iz mesta.)

Ovo su reči mudrog Odina, koje savetuju da se alkohol konzumira umereno. A ipak, ispijanje alkoholnih pića je bilo uobičajeno tokom vikinškog doba. Iako je u staroislandskoj literaturi konzumiranje alkohola opisano na više mesta, i iako postoji izvestan broj arheoloških nalaza koji to potvrđuju, slika o proizvodnji i konzumacijia alkohola tokom vikinškog doba je, nažalost, daleko od kompletne. Ovde ćemo se poslužiti primerima iz nekolicine germanskih kultura, kako bismo imali bolji uvid u problematiku. Iako druge pomenute kulture nisu iste kao skandinavska, među njima postoji dosta sličnosti. U tom smislu, staroengleski izvori nude najbolji uvid u rituale povezane sa konzumacijom alkohola.

Postoje mnogi dokazi vezani za ovu tematiku, čak i u najranijim izvorima germanskih naroda. Značajne sličnosti ukazuju na to da je fundamentalna struktura konzumacije alkohola kao formalnog rituala kod germanskih plemena ustanovljena još pre migracija koje su dovele do formiranja germanskih naroda koje znamo danas.

Još su Rimljani ostavili zapise o običajima vezanim za konzumaciju alkohola kod germanskih plemena. Tako nas Tacitova Germanija obaveštava:

Lauti cibum capiunt: separatae singulis sedes et sua cuique mensa. Tum ad negotia nec minus saepe ad convivia procedunt armati. Diem noctemque continuare potando nulli probrum. Crebrae, ut inter vinolentos, rixae raro conviciis, saepius caede et vulneribus transiguntur. Sed et de reconciliandis in vicem inimicis et iungendis adfinitatibus et adsciscendis principibus, de pace denique ac bello plerumque in conviviis consultant, tamquam nullo magis tempore aut ad simplices cogitationes pateat animus aut ad magnas incalescat. Gens non astuta nec callida aperit adhuc secreta pectoris licentia ioci; ergo detecta et nuda omnium mens. Postera die retractatur, et salva utriusque temporis ratio est: deliberant, dum fingere nesciunt, constituunt, dum errare non possunt. Potui umor ex hordeo aut frumento, in quandam similitudinem vini corruptus: proximi ripae et vinum mercantur. Cibi simplices, agrestia poma, recens fera aut lac concretum: sine apparatu, sine blandimentis expellunt famem. Adversus sitim non eadem temperantia. Si indulseris ebrietati suggerendo quantum concupiscunt, haud minus facile vitiis quam armis vincentur.

(Niko ne nalazi da je konzumacija alkohola po vasceli dan sramotna. Njihove (germanske – prim. blogera) čarke – kao što se i može očekivati od ljudi pod dejstvom alkohola – retko se završavaju lakšim povredama. Češće se završavaju ranjavanjem i krvoprolićem. Uprkos tome, upravo na ovakvim gozbama se oni konsultuju o mirenju sa neprijateljima, formiranju bračnih saveza, izboru vođa, i, konačno, o ratu i miru, jer Germani smatraju da um nikada nije otvoreniji za lakoću svrhe i plemenite aspiracije nego pod dejstvom alkohola. Budući rasa bez prirodnog ili stečenog lukavstva, oni otkrivaju svoje tajne misli pod okriljem slobode takvih gozbi. Tako sentiment izlazi na videlo, a diskusija se nastavlja narednog dana. Oni većaju kada je sve već poznato; odlučuju kada je nemoguće pogrešiti.

nordijska mitologija Baldrova smrt

Baldrova smrt

Tužna je i tragična povest o Baldrovoj smrti. Evo kako se to zbilo:

Baldr, najbolji među Bogovima, bio je odjednom mučen teškim snovima koji su nagoveštavali neku nesreću. Ispričao ih je zato Asima i oni su svi došli na sudijske stolice i počeli da se savetuju zašto tako teški snovi muče Baldra. Najzad je ustao Odin, stari stvaralac sveta, osedlao je svog osmonogog konja Slejpnija i odjahao naniže u dubine Niflhela (Nifheim, Svet Senki). Tu mu je iz pećine izašao u susret pas Garm. Grudi su mu bile umrljane krvlju, lajući je progonio oca svih čarolija. Odin je jahao dalje, zemlja se tresla; stigao je ubrzo pred visoke dvore Hel, vladarke podzemnog sveta magle. Odin je upravio konjica ka istočnim vratnicama, znao je da se tu nalazi humka veštice; lukavoj ženi pevao je čarolije za oživljavanje sve dok joj se glas nije oteo sa usana:

»Ko je taj čovek koga ne poznajem, koji me nagoni da koračam teškim putevima? Pokrio me je sneg, tukla me je kiša, kapala je na mene rosa, mrtva sam odavno.«

Pobojao se Odin da ženi iz roda Divova oda svoje pravo ime, plašio se da mu onda ne bi rekla istinu, pa je zato odgovorio:

»Zovem se Vegtam, Valtamov sam sin! Govori mi o podzemnom svetu, jer i sam poznajem gornji: za koga su postavljene klupe ukrašene svetlucavim prstenjem, za koga su pragovi prekriveni žeženim zlatom?« A Vegtam znači »naviknut na putovanje«, dok Valtam znači »naviknut na borbu«.

Međutim, proročica ovako odgovori:

»Za Baldra je ovde pripravljena medovina, štit pokriva penušavo piće, nestaće nada sinova Asa! Nerado zborih, sada bih htela da ćutim.

Odin: »Ne ćuti, proročice, reci mi još, onome ko pita odgovori do kraja: ko će proliti Baldrovu krv i Odinovom sinu pripremiti kraj?«

Proročica: »Slavnu biljku prineće Hed, on će proliti Baldrovu krv i Odinovom sinu pripremiti kraj. Nerado zborih, sada bih htela da ćutim.«

Odin: »Ne ćuti, proročice, reci mi još, onome ko pita odgovori do kraja: ko će osvetiti odvratno delo, na lomaču staviti Baldrovog ubicu?«

Proročica: »Rind će roditi Valija u zapadnoj dvorani; star samo jednu noć boriće se Odinov sin; neće se očešljati, ni ruke oprati, pre nego što Baldrovog neprijatelja ne stavi na lomaču. Nerado zborih, sada bih htela da ćutim.«

Odin: »Ne ćuti, proročice, reci mi još, onome ko pita odgovori do kraja: čije će kćeri bezmerno plakati i svojim uzdasima slati jedra do pod samo nebo?«

Proročica: »Ti znaš, dakle, da će Egijeve kćeri, morski talasi, toliko plakati za Baldrom i toliko uzdisati da će uzburkano more uzdići jedra brodova do pod samo nebo! Nisi ti Vegtam, kako mišljah do sad, Odin si ti, stari stvoritelj sveta!«

Odin: »Nisi ni ti mudra žena, ni proročica: tri diva nosila si u krilu.« Proročica: »Jaši kući, diči se svojom slavom! Neće me opet posetiti neki čovek pre nego što se oslobodi Loki, reši veza, pre nego što nemani dođu da sruše Bogove!«

nordijska mitologija Tir i Fenri 2

Kako su Asi okovali Fenrija i kako je Tir ostao bez ruke

Kako je već rečeno, Loki je imao troje* strašne dece: Hel, Jormunganda i Fenrija. Kako je Odin na osnovu proročanskih predznaka doznao da će oni doneti mnogo jada Asima, on naredi da se potonji dovedu u Asgard. Kad to bi učinjeno, Odin Jormunganda zavitla u more koje okružuje svet, Hel – u podzemni svet Niflheim (Helheim), a Fenriju bi dopušteno da ostane u Asgardu. Toliko je brzo rastao Fenri i toliko snažan i strašan bio, da se samo Tir usuđivao da ga hrani.

Kad je prošlo neko vreme, postade jasno da će Fenri izrasti u strašnu zver, a bes koja mu je sevala iz očiju zadavaše Asima mnogo briga. Posavetovavši se sa Mimijevom glavom, Odin dozna da će Fenri doći glave Sveocu lično tokom Ragnareka. Stoga se on obrati Asima rečima:

,,Naš najopasniji neprijatelj raste i jača svakim danom pod našim krovom i uz našu svesrdnu pomoć. Kakvi smo mi to Bogovi ako smo toliko slepi da sopstvenim rukama hranimo onoga koji će nas uništiti?”

,,Ubijmo ga!” povikaše neki, no Odin na to ne pristade:

,,Iako će on biti izvor mog uništenja, ne mogu da dozvolim da se sveto prestolje Bogova ukalja prolivanjem krvi.”

,,Svežimo ga, onda!” povika Tor, a sa ovim se svi složiše, jer je to zbilja delovalo kao dobra ideja.

Stoga se Asi dadoše na kovanje lanca kojim je valjalo svezati Fenrija. Celu noć su buktele vatre u kovačnicama Bogova, a tišinu su parali udarci Torovog Mjelnija. Kad svanu novi dan, lanac beše gotov. Asi mu nadenuše ime Leding [Læðingur].

Onda Asi rekoše Fenriju:

,,Pokaži nam svoju snagu tako što ćeš se osloboditi iz ovog lanca!”

Sad, Fenri je znao mnogo bolje od Bogova koliko je snažan, zapravo, bio. On dobro osmotri Leding, pa prihvati izazov. Onda ga Asi svezaše tako da Fenri nije mogao ni da se pomeri, a krajeve lanca prikovaše tako čvrsto da se činilo da ga ništa pod ovim Suncem nikada neće rastaviti. Kad to bi učinjeno, Bogovi sa zadovoljstvom osmotriše svojih ruku delo. Međutim, Fenri se, budući izrastao u strašnu zver, sa lakoćom podiže na noge i protegnu se kao da ga ama baš ništa nije sputavalo. Leding se polomi u paramparčad, a zadovoljni Fenri ostavi Bogove da sakupljaju delove lanca.

,,On je odista izrastao u pravu zver”, reče Odin.

,,Uistinu”, reče Tor. ,,Jači je nego što sam i pomišljao, ali ja ću iskovati još jedan lanac koji čak ni Fenri neće moći da uništi!”

Tor se baci sa reči na delo, i celu noć su odzvanjale kovačnice Bogova od udaraca Mjelnija. Kad svanu jutro, lanac duplo jači od Ledinga beše gotov. Bogovi mu nadenuše ime Drome [Drómi].

Onda Tor reče Fenriju:

,,Priđi sada, Fenri. Tvoja snaga već je nadaleko poznata; ako uspeš da polomiš ovaj lanac, niko nikada više neće sumnjati u to da si najjači, i bićeš poštovan među ljudima i Bogovima.”

Vezivanje Fenrija

Na slici: Vezivanje Fenrija. Autor: George Wright

Sad, Fenri je dobro znao da ga se Bogovi plaše i da bi bili najsrećniji kada bi ga se rešili zauvek. On se dobro zagleda u lanac, pa zakljući da će ga sa lakoćom polomiti, te dopusti Bogovima da ga ponovo svežu. Kada to bi učinjeno, Bogovi se zadovoljno osmehnuše, jer su znali da jači lanac od Dromea ne postoji ni u jednom od svetova Igdrasila.

Ali Fenri je znao svoju snagu bolje od njih. On se polako podiže, pa skoči na sve četiri noge rastegnuvši se svom snagom. Zemlja se zatrese i lanac puče u paramparčad. Tolika je bila Fenrijeva snaga da se delovi Dromea raspršiše na sve strane i zariše duboko u zemlju. Vuk onda samozadovoljno ode svojim putem, ostavivši Bogove da premišljaju šta im je dalje činiti, jer jačeg lanca od Dromea ne beše na ovom svetu.


* Hel, Jormunganda i Fenrija, izrodio je Loki sa Angrbodom; sa suprugom Sigin ima sinove Narfija i Valija. Sporno je, uostalom, da li je Loki bio muškog ili ženskog pola. Ovo stoga što je često prikazan i u ženskom obličju (videti, na primer, slučaj kada se pretvorio u kobilu), kao i zbog vidnih ženskih psiholoških odličja koje uvek ispoljava.

nordijska mitologija Gautreks Saga

O Starkadovom usudu i žrtvovanju kralja Vikara

Kralj Vikar [Víkarr Haraldsson] je postao veliki vojskovođa koji je na raspolaganju imao nemali broj izvanrednih ratnika. Najbolji od svih bio je Starkad [Starkaðr]*, a njega je kralj najviše i voleo. Starkad je bio prvi do kralja; smatran je za njegovog savetnika i zapovednika odbrane. Vikar je Starkadu dao mnogo poklona, od kojih je najpoznatila zlatna brazletna koju je junak rado nosio. Zauzvrat, Starkad je kralju poklonio ostrvo Truma (Þruma, danas Tromøy, oblast Aust-Agder, komuna Arendal, Norveška), koje je kralj Harald [Haraldr] bio dao Starkadovom ocu Storvirku [Stórvirkr]. Ostrvo je bilo u vlasništvu kralja Vikara petnaest godina.

Kralj je iz Adgera zaplovio sa silnom vojskom ka Hordalandu [tadašnji Hördaland, danas Hordaland, oblast u Norveškoj), ali ih vreme nije poslužilo. Silna oluja se digla i brod je bio u velikoj nevolji. Stoga se kralj sa vojskom usidri kod obližnje grupe ostrva, te pokuša da divinacijom sazna kako da se izvuku iz nevolje. Bogovi im poručiše da Odin zahteva žrtvu** koja ima da bude izabrana ždrebom. Koliko god da su ždrebali, uvek je kralj Vikar bio odabran. Ovo je ozbiljno uzdrmalo moral kraljeve vojske, stoga se čelnici dogovoriše da se sutradan sastanu da razmotre problem.

Međutim, malo posle ponoći, Starkadov očuh Grani Konjska-Griva [Hrosshárs Grani] probudi posinka, pa mu reče da krene sa njim. Oni u jednom čamčiću otploviše do obližnjeg ostrva. Iskrcavši se, zaputiše se kroz šumu, pa naposletku izbiše na veliki proplanak na kome se beše okupilo mnogo sveta: jedanaestoro ljudi sedelo je na tronovima, ali je dvanaesti tron bio prazan. Starkad i Grani im se pridružiše, te se Grani posadi na dvanaesti tron. Svi prisutni ga pozdraviše kao Odina, a on sam reče da su se Bogovi tu okupili da odluče Starkadovu sudbinu.

Tada jedan od okupljenih, Tor, reče:

– Starkadova majka, Alfhild, izabrala je džina umesto mene samog za oca njenog sina. Stoga ja određujem da Starkad neće imati ni sinova ni kćeri, već će biti poslednji od svoje loze.

Onda Odin reče:

– Ja ću mu podariti tri ljudska veka!

– A ja određujem da će u svakom počiniti neoprostivo delo, reče Tor.

– Ja ću mu podariti najbolje oružje i odeću, reče Odin.

– A ja određujem da neće imati ni zemlje ni doma, dodade Tor.

– Ja ću mu podariti neizmerno bogatstvo, reče Odin.

– A ja ću ga prokleti da uvek želi još veće bogatstvo, reče Tor.

– Ja ću mu podariti pobedu i slavu u svakoj bici, reče Odin.

– A ja ću ga prokleti da ni iz jedne ne izađe bez teške ozlede, reče Tor.

– Ja ću mu podariti umeće skalda (pesnika); moći će da smišlja rime brzinom kojom priča, reče Odin.

– A ja određujem da će zaboraviti svaku poemu čim je sklepa, dodade Tor.

– Ja ću mu podariti ljubav svih visokorodnih ljudi, reče Odin.

– Ali će ga pučanstvo mrzeti, dodade Tor.***

Onda okupljeni Bogovi rekoše da će sve što je izrečeno biti Starkadov usud. Skup se raspusti, a Grani i Starkad se vratiše do čamca. Tada Grani reče:

– Valjalo bi da mi se pošteno odužiš za sve što sam učinio za tebe, posinče.

– To i nameravam, reče Starkad.

– Onda mi pošalji kralja Vikara. Reći ću ti kako da to učiniš, reče Grani.

Starkad se složi, te mu Grani dade koplje koje je izgledalo kao trščani prut. Njih dvojica se, potom, pridružiše ostatku vojske.

—-

* Starkad je legendarni mitski heroj čija se dela (i slavna i neslavna) pominju u mnogobrojnim izvorima. Njegovom ćemo se biografijom podrobnije pozabaviti na drugom mestu.

**Ljudske žrtve su se prinosile Odinu tako što bi ih obesili, a potom proboli kopljem. Ovaj ritual (kao, uostalom, i svaki drugi) ima mitološki značaj: naime, Odin je sebe sebi prineo na žrtvu viseći sa Igdrasila (napomena: iako se nigde u izvorima ne pominje eksplicitno da je drvo u pitanju baš Igdrasil, danas je to mišljenje opšteprihvaćeno, stoga ćemo ga se i mi držati), a kako bi doživeo prosvetljenje i naučio tajnu Runa. Obesivši se o drvo, Odin se proboo svojim kopljem i tako visio devet dana i noći, kao što je opevano u Hovamolu [Hávamál]:

Znam, visio sam
u granama na vetru
devet dugih noći,
proboden kopljem,
posvećen Odinu,
na žrtvu samom sebi,
na onome drvetu
što su mu koreni skriveni
u neznanoj nutrini.

Zato se Odin naziva još i Bog obešenjaka i gospodar vešala. Krvne žrtve su se morale Odinu prinositi striktno, a, iako je bio vrhovni bog nordisjkog panteona, ljudi su ga se plašili. Ovo stoga što je Odin i mudar i lukav, i u mnogim spisima je zabeleženo da je, pojavivši se na bojnom polju i dajući blagoslov jednoj od sukobljenih strana (za više detalja o ovom običaju, videti Hermod), često običajavao da izda vojsku koju je blagosiljao, a kako bi pridobio najbolje ratnike za Valhalu.

***Ovde su lepo prikazane ključne razlike između Odina i Tora. Uzevši u obzir samo njihovu ratničku funkciju, napomenućemo da je Odin uvek naklonjen višim slojevima društva (koje vrlo rado prima u Valhalu) , dok je Tor naklonjen pučanstvu. Za razliku od Odina, prema kome su ratnici gajili strahopoštovanje, Tor je bio veoma omiljen. Ova diferencijacija je, takođe, lepo oslikana u priči Kako su se nadgovarali Odin i Tor.

nordijska mitologija Skirni donosi poruku Gerdi

Skirni prosi za Freja Gerd, devicu iz roda jutuna (2)

Pred Gimijevom [Gymir] kućom, Skirni [Skírnir] zastade. Uistinu, to beše kuća na čijem pragu je Frej video Gerdu, devicu iz roda jutuna. Moćni psi stajaše ispred kuće, ali sjaj Frejovog magičnog mača ih je držao na odstojanju. Tako Skirni prođe neozleđen do kuće, a njegov konj kopitima pokuca na vrata Gimijeva.

Skirni donosi poruku Gerdi Na slici: Skirni donosi poruku Gerdi. Autor: W. G. Collingwood

Zadesi se da je Gimi bio u dvorani za gozbe sa svojim prijateljima jutunima, pa nije čuo ni lajanje pasa ni Skirnija ispred vrata. Ali Gerd [Gerðr] je prela sa svojim sluškinjama u dvorani.

– Ko dolazi pred Gimijev prag?, upita ona.

– Ratnik na moćnom konju, reče jedna od devica.

– Čak iako je on neprijatelj koji je ubio mog brata, mi ćemo mu otvoriti vrata i dati mu da kuša Gimijevu medovinu, reče Gerd.

Jedna od sluškinja otvori vrata, te Skirni stupi u Gimijeve odaje. On odmah prepoznade Gerd, pa joj, prišavši, pokaza dragocenosti koje joj Frej beše poslao.

– Ovo blago je za tebe, lepa Gerd, samo ako pristaneš da podariš ljubav Freju, reče Skirni.

– Pokaži svoje dragocenosti drugim devicama, reče Gerd. Zlato i dragulji ne mogu da kupe moju ljubav.

Onda Skirni, prečuvši ove reči, isuče magičan mač koji mu Frej beše dao.

– Podaj ljubav Freju, koji mi je podario ovaj mač, ili ću te njime saseći, reče on.

Na ove se reči Gerd, Gimijeva kći, samo nasmeja.

– Možda Frejov mač može da zaplaši kćeri ljudi, ali ne preti njime kćerima jutuna!, reče ona.

Ove reči razljutiše Skirnija, koji podiže Frejov mač i uzviknu strašnim glasom:

– Gerd, ovim te proklinjem. Ovim magičnim mačem ću te dotaknuti, a njegova moć je tolika da ćeš svenuti kao cvet pred naletom zime.

Čuvši ove reči, Gerd se baci na zemlju, moleći za milost. Ali Skirni se ne pomeri; magičan mač je šištao i piskao nad njom. Tada Skirni reče:

– Načiniću te najružnijom od svih devica koje ikada hodiše zemljom; rugaće ti se i ljudi i jutuni. Samo kakav patuljak usudiće se da te oženi. Kada te dotaknem ovim mačem, moj usud će pasti!

nordijska mitologija Frejove ljubavne muke

Skirni prosi za Freja Gerd, devicu iz roda jutuna (1)

Zadesilo se jednom da je Freja predugo izbivala iz Asgarda, što je zadavalo mnogo briga njenom bratu Freju. On stoga naumi da sedne na Odinov tron, Lidskjalf [Hliðskjálf], sa koga je Sveotac imao pogled na sve svetove. Kad je dospeo podno trona, međutim, Odinovi vukovi Freki i Geri preprečiše Freju put. Ali on im se obrati jezikom Bogova, te vukovi moraše da ga propuste.

Sad, predobro je znao Frej još dok se penjao uzanim stepeništem ka tronu da čini neoprostivu stvar, jer nikome osim Odinu, čak ni samom Toru, branitelju Asgarda, pa ni dobrom Baldru, najomiljenijem među Bogovima, ne beše dopušteno da sede na Lidskjalfu. Ali, ako bih samo jednom video Freju, bio bih zadovoljan i nikakvo zlo me ne bi zadesilo zato što sam gledao svetove sa Odinovog trona, mislio je Frej.

Naposletku se Frej pope na tron, te sede na njega i stade tražiti svoju sestru. Video je tako Frej Midgard [Miðgarðr], njegove gradove i kuće ljudi, beskrajne farme koje su se prostirale dokle doseže pogled. Iza Midgarda vide Frej Jotunheim [Jötunheimr], prebivalište jutuna (ili divova), sa svojim mračnim i surovim planinama okovanim večitim ledom. I tada spazi Freju, koja je stupala putem Asgarda. Sada mogu da budem miran, pomisli Frej, i nikakvo zlo neće proizići iz moje rabote.

Frejove ljubavne mukeNa slici: Frejove ljubavne muke. “The Lovesickness of Frey” (1908). Autor: W.G. Collingwood.

Ali, još dok se nosio ovom mišlju, pažnju mu privuče kuća koja stajaše nasred Jotunheima, a da ni sam nije znao zašto je impresioniran njom. Uto se vrata kuće otvoriše, a na pragu stajaše devica iz roda divova takve lepote da Frej nije mogao da odvrati pogled sa nje. Kratko stajaše devica na pragu, i naposletku zatvori vrata, pogledavši po svom imanju.

Dugo nakon toga sedeo je Frej na Odinovom tronu, zadubljen u misli. Onda se zaputi nazad u Asgard, ali ne mogaše da nađe nikoga u gradu Bogova ko bi mu odvratio misli.  Te večeri Frej nije mogao da zaspi; morile su ga misli o lepoti device iz Jotunheima koju beše video. A kada nastupu jutro, Frej se osećao toliko usamljenim da se opet zaputi ka Odinovom tronu. Ali, ovoga puta Freki i Geri ne htedoše da ga propuste, iako im se Frej obratio jezikom Bogova. Ne znavši šta da radi, zaputi se napose Frej svom mudrom ocu Njerdu.

Ona koju si video, sine moj, je Gerda [Gerðr], ćerka jutuna Gimija [Gymir]. Moraš da se maneš razmišljanja o njoj, u suprotnom će ti tvoja ljubav doći glave, reče Njerd.

– Zašto bi mi ljubav došla glave?, upita Frej.

– Zato što ćeš, da bi zadobio njenu ljubav, morati da daš ono što ti je najdragocenije, reče Njerd.