Tag Archives: Grani

nordijska mitologija Gautreks Saga

O Starkadovom usudu i žrtvovanju kralja Vikara

Kralj Vikar [Víkarr Haraldsson] je postao veliki vojskovođa koji je na raspolaganju imao nemali broj izvanrednih ratnika. Najbolji od svih bio je Starkad [Starkaðr]*, a njega je kralj najviše i voleo. Starkad je bio prvi do kralja; smatran je za njegovog savetnika i zapovednika odbrane. Vikar je Starkadu dao mnogo poklona, od kojih je najpoznatila zlatna brazletna koju je junak rado nosio. Zauzvrat, Starkad je kralju poklonio ostrvo Truma (Þruma, danas Tromøy, oblast Aust-Agder, komuna Arendal, Norveška), koje je kralj Harald [Haraldr] bio dao Starkadovom ocu Storvirku [Stórvirkr]. Ostrvo je bilo u vlasništvu kralja Vikara petnaest godina.

Kralj je iz Adgera zaplovio sa silnom vojskom ka Hordalandu [tadašnji Hördaland, danas Hordaland, oblast u Norveškoj), ali ih vreme nije poslužilo. Silna oluja se digla i brod je bio u velikoj nevolji. Stoga se kralj sa vojskom usidri kod obližnje grupe ostrva, te pokuša da divinacijom sazna kako da se izvuku iz nevolje. Bogovi im poručiše da Odin zahteva žrtvu** koja ima da bude izabrana ždrebom. Koliko god da su ždrebali, uvek je kralj Vikar bio odabran. Ovo je ozbiljno uzdrmalo moral kraljeve vojske, stoga se čelnici dogovoriše da se sutradan sastanu da razmotre problem.

Međutim, malo posle ponoći, Starkadov očuh Grani Konjska-Griva [Hrosshárs Grani] probudi posinka, pa mu reče da krene sa njim. Oni u jednom čamčiću otploviše do obližnjeg ostrva. Iskrcavši se, zaputiše se kroz šumu, pa naposletku izbiše na veliki proplanak na kome se beše okupilo mnogo sveta: jedanaestoro ljudi sedelo je na tronovima, ali je dvanaesti tron bio prazan. Starkad i Grani im se pridružiše, te se Grani posadi na dvanaesti tron. Svi prisutni ga pozdraviše kao Odina, a on sam reče da su se Bogovi tu okupili da odluče Starkadovu sudbinu.

Tada jedan od okupljenih, Tor, reče:

– Starkadova majka, Alfhild, izabrala je džina umesto mene samog za oca njenog sina. Stoga ja određujem da Starkad neće imati ni sinova ni kćeri, već će biti poslednji od svoje loze.

Onda Odin reče:

– Ja ću mu podariti tri ljudska veka!

– A ja određujem da će u svakom počiniti neoprostivo delo, reče Tor.

– Ja ću mu podariti najbolje oružje i odeću, reče Odin.

– A ja određujem da neće imati ni zemlje ni doma, dodade Tor.

– Ja ću mu podariti neizmerno bogatstvo, reče Odin.

– A ja ću ga prokleti da uvek želi još veće bogatstvo, reče Tor.

– Ja ću mu podariti pobedu i slavu u svakoj bici, reče Odin.

– A ja ću ga prokleti da ni iz jedne ne izađe bez teške ozlede, reče Tor.

– Ja ću mu podariti umeće skalda (pesnika); moći će da smišlja rime brzinom kojom priča, reče Odin.

– A ja određujem da će zaboraviti svaku poemu čim je sklepa, dodade Tor.

– Ja ću mu podariti ljubav svih visokorodnih ljudi, reče Odin.

– Ali će ga pučanstvo mrzeti, dodade Tor.***

Onda okupljeni Bogovi rekoše da će sve što je izrečeno biti Starkadov usud. Skup se raspusti, a Grani i Starkad se vratiše do čamca. Tada Grani reče:

– Valjalo bi da mi se pošteno odužiš za sve što sam učinio za tebe, posinče.

– To i nameravam, reče Starkad.

– Onda mi pošalji kralja Vikara. Reći ću ti kako da to učiniš, reče Grani.

Starkad se složi, te mu Grani dade koplje koje je izgledalo kao trščani prut. Njih dvojica se, potom, pridružiše ostatku vojske.

—-

* Starkad je legendarni mitski heroj čija se dela (i slavna i neslavna) pominju u mnogobrojnim izvorima. Njegovom ćemo se biografijom podrobnije pozabaviti na drugom mestu.

**Ljudske žrtve su se prinosile Odinu tako što bi ih obesili, a potom proboli kopljem. Ovaj ritual (kao, uostalom, i svaki drugi) ima mitološki značaj: naime, Odin je sebe sebi prineo na žrtvu viseći sa Igdrasila (napomena: iako se nigde u izvorima ne pominje eksplicitno da je drvo u pitanju baš Igdrasil, danas je to mišljenje opšteprihvaćeno, stoga ćemo ga se i mi držati), a kako bi doživeo prosvetljenje i naučio tajnu Runa. Obesivši se o drvo, Odin se proboo svojim kopljem i tako visio devet dana i noći, kao što je opevano u Hovamolu [Hávamál]:

Znam, visio sam
u granama na vetru
devet dugih noći,
proboden kopljem,
posvećen Odinu,
na žrtvu samom sebi,
na onome drvetu
što su mu koreni skriveni
u neznanoj nutrini.

Zato se Odin naziva još i Bog obešenjaka i gospodar vešala. Krvne žrtve su se morale Odinu prinositi striktno, a, iako je bio vrhovni bog nordisjkog panteona, ljudi su ga se plašili. Ovo stoga što je Odin i mudar i lukav, i u mnogim spisima je zabeleženo da je, pojavivši se na bojnom polju i dajući blagoslov jednoj od sukobljenih strana (za više detalja o ovom običaju, videti Hermod), često običajavao da izda vojsku koju je blagosiljao, a kako bi pridobio najbolje ratnike za Valhalu.

***Ovde su lepo prikazane ključne razlike između Odina i Tora. Uzevši u obzir samo njihovu ratničku funkciju, napomenućemo da je Odin uvek naklonjen višim slojevima društva (koje vrlo rado prima u Valhalu) , dok je Tor naklonjen pučanstvu. Za razliku od Odina, prema kome su ratnici gajili strahopoštovanje, Tor je bio veoma omiljen. Ova diferencijacija je, takođe, lepo oslikana u priči Kako su se nadgovarali Odin i Tor.

nordijska mitologija Sigurd Fåvnesbane

Kako su bogovi prokleli blago Niflunga

Priča se da su tri Asa, Odin, Loki i Heni, jednom pošli da obiđu svet. Došli su tako do neke reke, a zatim do jednog vodopada. U njemu je bila vidra koja je u vodopadu ulovila lososa. Loki je onda podigao kamenicu i bacio je na vidru; pogodio ju je u glavu i životinja je odmah uginula. Loki se ponosio ulovom, jer je jednim hicem dobio i vidru i lososa. Uzeli su i vidru i lososa i poneli ih sa sobom.

Uskoro su naišli na jedno imanje; ušli su u kuću. Tu je živeo Hrejdmar [Hreiðmarr, u originalnoj verziji kraj patuljaka], ugledan seljak koji je poznavao čarolije. Asi su ga zamolili da ih primi na večeru i da im dozvoli da prenoće kod njega; dodali su da su sami doneli potrebnu hranu i pokazali mu lovinu. Kada je Hrejdmar to video, pozvao je sinove Regina i Fafnija [Fáfnir] i rekao im da je ubijen njihov brat Ot [Ótr] i da su krivci pred njima. Sada su otac i sinovi navalili na Ase, uhvatili ih i svezali, jer vidra je, kako su rekli, u stvari bila Hrejdmarov sin.

Asi su ponudili da iskupe život i plate koliko god Hrejdmar zatraži; onda su se pogodili i dali jedni drugima reč. Zatim su odrali vidru; Hrejdmar je uzeo kožu i rekao Asima da treba da je napune žeženim zlatom iznutra i da je pokriju žeženim zlatom spolja: time bi iskupili život i datu reč. Odin je tada naredio Lokiju da se uputi u carstvo crnih Elba (Vilenjaka – prim. blogera).

Došao je patuljak koji se zvao Andvari i koji je bio tako vičan čarolijama da je u to vreme živeo u vodi u liku ribe. Loki ga je uhvatio rukama i zatražio od njega kao otkup da mu izruči sve zlato koje ima u svom kamenom skrovištu. Patuljak je izručio svo zlato, ali je u ruci prikrio mali zlatan prsten [Andvaranaut, „Andvarijev poklon“ – prim. blogera]. To je primetio Loki, pa je zatražio da mu preda i njega. Patuljak je zamolio da mu bar ne oduzima ovaj prsten, jer mu on omogućava da umnožava svoj posed.  Međutim, Loki mu je odgovorio da ne sme zadržati ni prebijene pare; oduzeo mu je prsten i okrenuo se da pođe.

Tada je patuljak viknuo da će prsten doneti smrt svakome kome bude pripadao. Loki je uzvratio da nema ništa protiv toga, ali je dodao da prokletstvo treba da deluje tek pošto on sam bude predao prsten onome kome je i namenjen i tek pošto ga ovaj bude prihvatio. Posle toga je otišao i vratio se Hrejdmarovom imanju i pokazao zlato Odinu. Kada je Odin spazio prsten, toliko mu se dopao da ga je odvojio od ostalog zlata.

Hrejdmar je onda počeo da puni odranu vidrinu kožu i natrpao je u nju zlata što je mogao više; kada je koža bila vrškom puna, položio ju je na tlo, ali uspravno. Sada je prišao Odin; trebalo je da on pokrije kožu sa spoljne strane. Pozvao je zatim Hrejdmara i rekao mu da dođe i proveri da li se još vidi odrana koža. Seljak je otvorio četvore oči; spazio je najzad jednu vlas vidrinih brkova, pa je zahtevao da bude prekrivena i ona: inače pogodba ne važi.

Odin je tada izvukao prsten iza pojasa i njime pokrio poslednju vlas vidrinih brkova; time je, reče, svoju reč iskupio do kraja. Kada je Odin uzeo svoje koplje, a Loki svoju obuću, i kad više nisu imali čega da se boje, progovorio je Loki i rekao da odsad treba da važi Andvarijevo prokletstvo: naime, da prsten treba da donese smrt svakom svom vlasniku! A to prokletstvo je otada dokazalo svoju snagu. Evo zašto se zlato naziva obeštećenjem za vidru ili iznuđeni dar Asa ili metal koji donosi borbu.