Category Archives: Legendarni junaci

Nordijska mitologija Velund

Velund, legendarni kovač

Kralj Finaca imao je trojicu sinova: Slagfina [Slagfiðr], Egila i Velunda [Völundr]. Braća izgradiše kuću pokraj Vučjeg jezera, odakle su išli u lov. Jednog jutra oni videše tri prelepe device koje su tkale na obali jezera, a pokraj njih behu njihove haljine od labudovih pera. To beše dovoljno braći da spoznaju da su u pitanju valkirje. Oni primiše device da žive sa njima i naposletku se venčaše. Slagfin je oženio Lagdunu, Velund – Hervoru, a Egil – Olrunu. Lagdunu i Hervora behu kćeri kralja Lodvija, a Olruna – kći kralja Valanda.

Supružnici proživeše sedam godina u sreći kada se valkirje uželeše žara bitke. Dok su braća bila u lovu, one se spakovaše te odleteše. Kada su Egil i Slagfin saznali šta se zbilo, oni se smesta zaputiše u potragu za svojim suprugama. Velund, pak, ostade sam u kući, gde je kovao skupocene artifakte dok je čekao povratak svoje žene.

Glas o skupocenim predmetima koje je Velund kovao stiže do pohlepnog Nidada [Niðhad], kralja Njarira [Närke]. Jedne večeri, kad je mesec bio mlad, Nidad se sa oružanom pratnjom zaputi ka Vučjem jezeru, te stiže do kuće trojice braće. Zadesilo se da je Velund bio u lovu. On prethodno beše iskovao sedam stotina prstenova, koji su visili okačeni o jednom konopcu. Nidad uze jedan, te se sakri da sačeka Velundov povratak.

Kada se Velund vratio iz lova, on sede pored vatre, te stade da priprema pečenu veprovinu, prebrojavajući prstenove da skrati čekanje. Uvidevši da jedan nedostaje, on pomisli kako mora biti da se Hervora vratila kući dok je on bio u lovu. Velund provede tako neko vreme razmišljajući, pa naposletku zaspa.

Kad se probudio, on otkri da su mu ruke i noge okovane lancima. Tada Nidad stade ispred njega, pa ga upita kako se usuđuje da prisvoji blago koje njemu pripada, jer on je gospodar zemlje oko Vučjeg jezera. Velund reče da je sve sam iskovao, te da su svi artifakti njegovi. Ovo razbesne Nidada, pa on odluči da izvede Velunda pred sud. Njegova oružana pratnja ga tako okovanog odvuče do Nidadovih dvora, a sȃm Nidad prisvoji sva Velundova bogatstva, čak i njegov mač. Prsten koji prvo beše uzeo, Nidad dade svojoj kćeri Bedvildi [Böðvildr]. Međutim, Nidadova žena se plašila Velundove osvete. Ona stoga reče svom suprugu:

„Vidi kako Velundove oči zasijaju kao u zmije svaki put kada vidi mač i Bedvildin prsten. Preseci mu tetive i odvedi ga na ostrvo Savarsted. ”

Nordijska mitologija Velund

Tako i bi učinjeno. Nidadovi ljudi isekoše Velundove tetive kod kolena, te ga poslaše na ostrvo Savarsted, gde je on morao da kuje za kralja. Nikome osim sȃmom Nidadu nije bilo dozvoljeno da ga posećuje.

Velund je kleo svoju sudbinu i nikada nije prestajao da razmišlja o osveti. Naposletku se ukazala prilika da je i ostvari. Naime, jednog dana, dvojica Nidadovih sinova dođoše na ostrvo da vide blago. Velund otvori kovčeg u kome ono beše pohranjeno, te im reče da ako se u tajnosti vrate narenog dana, on će im sve to pokloniti.

Oni dođoše kako su i obećali, a da niko o tome nije znao ništa. Velund opet otvori kovčeg, a oni se nagnuše da bolje vide. Velund onda spusti poklopac te im odrubi glave. Njihova tela sakri ispod poda, a glave posrebri te ih posla Nidadu da iz njih pije. Njihove oči ugradi kao dragulje u kraljičin nakit, a od zuba napravi broševe za Bedvildu.

Zadesilo se negde nakon toga da se prsten koji je Bedvilda nosila polomio. Ne usuđujući se da se poveri ocu, ona u tajnosti ode do Velunda, te ga zamoli da ga opravi. On obeća da će to uraditi. Kako ju je tretirao ljubazno, Bedvilda ne posumnja u njegove zle namere kada ju je ponudio pićem. Kako je ono bilo jako, Bedvilda se ubrzo obeznani. Velund je onda obeščasti, napravi perjani plašt, pa tako odlete u Nidadove dvore.

Tamo zateče besanog Nidada kako razmišlja o sudbini svojih nestalih sinova. Kada ga vide, kralj posumnja da ih je Velund ubio. On ga upita šta se desilo, a Velund mu reče da je ubio njegove sinove i načinio artifakte od delova njihovih tela koje je poslao kraljevskoj porodici. On onda dodade kako je obeščastio Bedvildu, te odlete, smejući se. Bedvilda je kasnije rodila sina čiji je Velund otac.

Priredila: Ulmawen
Izvori: Völundarkviða, Þiðrekssaga

nordijska mitologija Nornagest

Nornagest, miljenik Norni

Jednom prilikom se Norne zaputiše u Dansku, pa posetiše plemićku kuću u kojoj se tek beše rodio sin. Norne predodrediše detetu da bude naočito, odvažno i prosperitetno, te ga obdariše veštinama skalda. Ovo mnogo obradova detetove roditelje, ali su komšije bile iznenađene, pa svi pohrliše da svojim očima vide šta se dešava. U tren oka se napravi gužva, te u toj pometnji posmatrači oboriše stolicu na kojoj je sedela Skuld.

Razjarena ovom uvredom, Skuld ponosito ustade, te objavi da će blagoslovi koje su njene sestre podarile detetu biti kratkog veka. Naime, oni će biti na snazi samo dok ne dogori sveća koja je stajala na stolu.

Ove zlosutne reči prestrašiše majku, te ona privi dete snažnije uz sebe, jer sveća je bila gotovo dogorela. Sad, Skuld nije nameravala da se razmeće praznim rečima, ali kako nije mogla da natera sestre da povuku svoj blagoslov, ona dograbi sveću, ugasi plamen, te je dade detetovoj majci, rekavši joj da je dobro čuva i da je ne pali sve dok se njen sin ne umori od života.

Detetu nadenuše ime Nornagest (Nornagestr), u čast Norni. Nornagest je izrastao u naočitog mladića, hrabrog i snažnog kakvog bi svaka majka poželela. Kada je navršio dovoljno godina da shvati teret istine, majka mu ispriča o poseti Norni, te mu dade sveću koju je svih tih godina čuvala sakrivenu u ramu svoje harfe.

Kada mu roditelji napustiše svet živih, Nornagest se zaputi u vaskoliki svet, gde je za sebe stvorio ime. Budući obdaren blagoslovom Norni, njemu je lako polazilo za rukom da iz svake bitke izađe kao pobednik, te su se o njemu pesme pevale gde god bi prošao. Kako je bio obdaren entuzijazmom i poetskim temperamentom, Nornagest se nije lako umarao od života. Dok su drugi heroji starili i slabili, on je uvek bio mlad duhom i telom. Zbog toga se zadesilo da je Nornagest bio svedok svih događaja iz herojskog doba, tokom koga je išao u društvu vremešnih ratnika.

NornagestThe Death of Nornagest, autor: Gunnar Vidar Forssell

Nakon što je poživeo tri stotine godina, Nornagest je svojim očima video kako veru u stare Bogove zamenjuje nova religija – hrišćanstvo. Naposletku on ode na dvor kralja Ulava Trigvasona (Óláfr Tryggvason, kralj Norveške od 995. do1000. godine), gde ga kralj, po svom ustaljenom običaju, na silu pokrsti. Onda, želeći da ubedi svoj narod kako je vreme predrasuda prošlo, Ulav natera vremešnog Nornagesta da mu pokaže sveću koju je sa toliko truda čuvao preko tri veka. Nornagest učini kako je od njega traženo, te kralj Ulav upali sveću. Kako je bio prisilno pokršten, Nornagest nije imao mnogo vere u novu religiju. Sa zebnjom je gledao kako plamen sveće dogoreva i kada se ona, naposletku, ugasi, Nornagestovo telo pade beživotno na zemlju. Tako je svoj život okončao Nornagest, jedan od najvećih heroja svih vremena, koji je do poslednjeg daha verovao u Norne i stare Bogove.

Priredila: Ulmawen

Nornagestov život opisan je u sagi Norna-Gests þáttr, koja je napisana u ranom XIV veku, kada se staro predanje već bilo dobrano asimilovalo u hrišćanstvo.

 

 

nordijska mitologija Gautreks Saga

O Starkadovom usudu i žrtvovanju kralja Vikara

Kralj Vikar [Víkarr Haraldsson] je postao veliki vojskovođa koji je na raspolaganju imao nemali broj izvanrednih ratnika. Najbolji od svih bio je Starkad [Starkaðr]*, a njega je kralj najviše i voleo. Starkad je bio prvi do kralja; smatran je za njegovog savetnika i zapovednika odbrane. Vikar je Starkadu dao mnogo poklona, od kojih je najpoznatila zlatna brazletna koju je junak rado nosio. Zauzvrat, Starkad je kralju poklonio ostrvo Truma (Þruma, danas Tromøy, oblast Aust-Agder, komuna Arendal, Norveška), koje je kralj Harald [Haraldr] bio dao Starkadovom ocu Storvirku [Stórvirkr]. Ostrvo je bilo u vlasništvu kralja Vikara petnaest godina.

Kralj je iz Adgera zaplovio sa silnom vojskom ka Hordalandu [tadašnji Hördaland, danas Hordaland, oblast u Norveškoj), ali ih vreme nije poslužilo. Silna oluja se digla i brod je bio u velikoj nevolji. Stoga se kralj sa vojskom usidri kod obližnje grupe ostrva, te pokuša da divinacijom sazna kako da se izvuku iz nevolje. Bogovi im poručiše da Odin zahteva žrtvu** koja ima da bude izabrana ždrebom. Koliko god da su ždrebali, uvek je kralj Vikar bio odabran. Ovo je ozbiljno uzdrmalo moral kraljeve vojske, stoga se čelnici dogovoriše da se sutradan sastanu da razmotre problem.

Međutim, malo posle ponoći, Starkadov očuh Grani Konjska-Griva [Hrosshárs Grani] probudi posinka, pa mu reče da krene sa njim. Oni u jednom čamčiću otploviše do obližnjeg ostrva. Iskrcavši se, zaputiše se kroz šumu, pa naposletku izbiše na veliki proplanak na kome se beše okupilo mnogo sveta: jedanaestoro ljudi sedelo je na tronovima, ali je dvanaesti tron bio prazan. Starkad i Grani im se pridružiše, te se Grani posadi na dvanaesti tron. Svi prisutni ga pozdraviše kao Odina, a on sam reče da su se Bogovi tu okupili da odluče Starkadovu sudbinu.

Tada jedan od okupljenih, Tor, reče:

– Starkadova majka, Alfhild, izabrala je džina umesto mene samog za oca njenog sina. Stoga ja određujem da Starkad neće imati ni sinova ni kćeri, već će biti poslednji od svoje loze.

Onda Odin reče:

– Ja ću mu podariti tri ljudska veka!

– A ja određujem da će u svakom počiniti neoprostivo delo, reče Tor.

– Ja ću mu podariti najbolje oružje i odeću, reče Odin.

– A ja određujem da neće imati ni zemlje ni doma, dodade Tor.

– Ja ću mu podariti neizmerno bogatstvo, reče Odin.

– A ja ću ga prokleti da uvek želi još veće bogatstvo, reče Tor.

– Ja ću mu podariti pobedu i slavu u svakoj bici, reče Odin.

– A ja ću ga prokleti da ni iz jedne ne izađe bez teške ozlede, reče Tor.

– Ja ću mu podariti umeće skalda (pesnika); moći će da smišlja rime brzinom kojom priča, reče Odin.

– A ja određujem da će zaboraviti svaku poemu čim je sklepa, dodade Tor.

– Ja ću mu podariti ljubav svih visokorodnih ljudi, reče Odin.

– Ali će ga pučanstvo mrzeti, dodade Tor.***

Onda okupljeni Bogovi rekoše da će sve što je izrečeno biti Starkadov usud. Skup se raspusti, a Grani i Starkad se vratiše do čamca. Tada Grani reče:

– Valjalo bi da mi se pošteno odužiš za sve što sam učinio za tebe, posinče.

– To i nameravam, reče Starkad.

– Onda mi pošalji kralja Vikara. Reći ću ti kako da to učiniš, reče Grani.

Starkad se složi, te mu Grani dade koplje koje je izgledalo kao trščani prut. Njih dvojica se, potom, pridružiše ostatku vojske.

—-

* Starkad je legendarni mitski heroj čija se dela (i slavna i neslavna) pominju u mnogobrojnim izvorima. Njegovom ćemo se biografijom podrobnije pozabaviti na drugom mestu.

**Ljudske žrtve su se prinosile Odinu tako što bi ih obesili, a potom proboli kopljem. Ovaj ritual (kao, uostalom, i svaki drugi) ima mitološki značaj: naime, Odin je sebe sebi prineo na žrtvu viseći sa Igdrasila (napomena: iako se nigde u izvorima ne pominje eksplicitno da je drvo u pitanju baš Igdrasil, danas je to mišljenje opšteprihvaćeno, stoga ćemo ga se i mi držati), a kako bi doživeo prosvetljenje i naučio tajnu Runa. Obesivši se o drvo, Odin se proboo svojim kopljem i tako visio devet dana i noći, kao što je opevano u Hovamolu [Hávamál]:

Znam, visio sam
u granama na vetru
devet dugih noći,
proboden kopljem,
posvećen Odinu,
na žrtvu samom sebi,
na onome drvetu
što su mu koreni skriveni
u neznanoj nutrini.

Zato se Odin naziva još i Bog obešenjaka i gospodar vešala. Krvne žrtve su se morale Odinu prinositi striktno, a, iako je bio vrhovni bog nordisjkog panteona, ljudi su ga se plašili. Ovo stoga što je Odin i mudar i lukav, i u mnogim spisima je zabeleženo da je, pojavivši se na bojnom polju i dajući blagoslov jednoj od sukobljenih strana (za više detalja o ovom običaju, videti Hermod), često običajavao da izda vojsku koju je blagosiljao, a kako bi pridobio najbolje ratnike za Valhalu.

***Ovde su lepo prikazane ključne razlike između Odina i Tora. Uzevši u obzir samo njihovu ratničku funkciju, napomenućemo da je Odin uvek naklonjen višim slojevima društva (koje vrlo rado prima u Valhalu) , dok je Tor naklonjen pučanstvu. Za razliku od Odina, prema kome su ratnici gajili strahopoštovanje, Tor je bio veoma omiljen. Ova diferencijacija je, takođe, lepo oslikana u priči Kako su se nadgovarali Odin i Tor.