Category Archives: Nordijska kosmogonija

nordijska mitologija Solvogn

Mani i Sol

U Midgardu živeše čovek po imenu Mundilfari koji je imao dvoje dece koja su bila tako lepa da je odlučio da ih nazove Mani [Máni – Mesec] i Sol [Sól – Sunce]. To je toliko razljutilo Bogove da su odlučili da ih postave na nebo.

Na slici: Vukovi Skel i Hati jure Sunce i Mesec. Autor: J. C. Dollman Na slici: Vukovi Skel i Hati jure Sunce i Mesec. Autor: J. C. Dollman

Mundilfarijeva ćerka Sol se vozi u kočijama koje vuku konji Arvak [Arvakr, ,,veoma jak”] i Alsvin [,,veoma brz”]. Za njom ide njen brat Mani, čije kočije vuče konj Alsvider. Mani je oteo dvoje dece iz Midgarda da mu pomognu da upravlja svojom kočijom. Deca se zovu Bil i Juki [Hjúki]. Dvoje vukova* stalno idu za kočijama Sola i Mani: Skel [Sköll; doslovan prevod: ,,izdaja” – prim. blogera] juri Sol, a Hati [Hróðvitnisson; doslovan prevod: ,,onaj koji mrzi, neprijatelj”] juri Manija. Svakog meseca Hati odgrize parče meseca, ali Mani uvek uspeva da pobegne i da se regeneriše. Kada dvoje vukova stignu Sunce i Mesec, nastupiće Ragnarek [Ragnarök, Sumrak Bogova].

Priredila: Ulmawen

—–

* Skel i Hati su sinovi Fenrija.

nordijska mitologija O podizanju bedema Asgarda

O podizanju bedema Asgarda

Između Bogova i divova vazda je besneo rat. Naime, divovi su želeli da unište svet i zatru ljudski rod, a Bogovi su hteli da zaštite ljude i načine svet boljim.

Mnogo je priča o drevnim Bogovima, a prva koja zaslužuje pomen je ona koja govori o izgradnji njihovog grada – Asgarda [prebivalište Bogova – prim. blogera]. Evo kako se to zbilo.

Jednom prilikom, Bogovi se popeše na visoki planinski vrh i odlučiše da na velikoj zaravni sagrade grad koji divovi nikada neće osvojiti. Naumiše da oko grada podignu visoke bedeme, najjače i najviše koje je svet ikada video.

Latiše se tako izgradnje bedema. Nisu daleko odmakli kad se pojavi jedno čudno stvorenje. Odin, glavni među Bogovima, obrati mu se: ,,Neznanče, kakva posla imaš na planini Bogova?”

,,Znam šta Bogovi smeraju”, reče stvorenje. ,,Oni žele da ovde izgrade grad. Ja ne mogu da gradim dvore, ali mogu da podignem visoke bedeme koji nikada neće pasti. Dopustite mi da izgradim zid oko vašeg grada.”

,,Koliko vremena treba da se ozgradi zid koji bi opasavao grad?”, upita Odin.

,,Godinu dana, o Odine”, reče stranac.

Sad, Odin je znao da ukoliko bi se podigao zid oko Asgarda, Bogovi ne bi morali da troše vreme na odbranu grada od divova, a on bi mogao da boravi među ljudima, učeći ih i pomažući im. Sa tim na umu, Odin je smatrao da nijedna cena koju bi stranac mogao imenovati nije previsoka.

Tog dana stranac dođe pred Bogove i zavetova se da će pre nego što istekne jedna godina izgraditi veliki zid koji će opasavati grad. Onda se Odin zakle da će mu Bogovi podariti šta god bude tražio kao naknadu za izgradnju bedema, ukoliko on bude završen u rečenom roku.

O podizanju bedema AsgardaPotom stranac ode i vrati se sutra. Bio je prvi dan leta kad je započeo rad. U radovima mu nije pomagao niko do jednog sjajnog ata. Bogovi su mislili da at ne može da radi ništa drugo do da vuče teške kamene blokove, ali prevarili su se. On je postavljao blokove jedan na drugi i cementirao ih. Danju i noću radio je at neumorno i uskoro se oko grada koji gradiše Bogovi uzdiže veliki bedem.

nordijska mitologija Audumla

Stvaranje sveta

Na početku nije bilo ničega; ni peska, ni hladnih talasa. Nigde nije bilo ni Zemlje, ni neba iznad nje, samo zjapeći ponor Ginungagap, ali nigde trave. S južne strane praznine postojao je predeo koji se zove Muspelheim; on je svetao i vreo i u njega ne može stupiti niko ko tu nije rođen. Tim krajem vlada Surd, koji čuva granice svoje carevine; u ruci drži plameni mač, a proročica veli da će on doći na kraju sveta, pobediti sve Bogove i ognjem sažeći svet. Sa severne strane praznine nastao je u pradavnini Niflheim; nasred toga predela leži bunar Hvergelmi, a iz njega izbijaju sve reke.

Reke izbijaju i iz Muspelheima; one su ledene i zatrovane i zovu se Elivagar. Postepeno su se toliko udaljile od svojih izvora da se otrovna tečnost, koju valjaju u svome koritu, stegla kao zgura u vignju. A tu se našao i led koji je dolazio iz Nifelhajma; ni on nije mogao da napreduje dalje. Led koji je dopro do reka otrova počeo je da se topi i da se pretvara u inje, a s druge strane počele su da se lede otrovne vode- tako se sada na Ginungagap spuštao jedan sloj inja za drugim.

Onaj deo Ginungagapa koji je bio prema Severu ispunio se teškim i čvrstim materijama, injem i ledom, koji su izazvali sitnu kišu i vetrove; južna polovina Ginungagapa, naprotiv, postala je mlaka od plamičaka i iskri koji su doletali iz Muspelheima. Iz Nifelhajma je dolazilo sve što je oštro i hladno, a u blizini Muspelheima je bilo toplo i svetlo; u samom Ginungagapu bilo je mlako kao u nekoj zavetrini. A kada je vreli vazduh naišao na inje, tako da je ono počelo da se topi i kaplje, nastalo je biće koje je imalo lik čoveka. Njegovo ime je Imir, on je praotac svih Divova inja. Evo šta oni sami pevaju o Imiru: »Od Imirova su roda svi Divovi. Iz Elivagara je kapao ljuti otrov, gomilao se dok nije nastao prvi Div: to je poreklo našega roda i zato su Divovi tako grubi!«

Taj Div ne pripada Bogovima, jer je bio zao kao i svi njegovi potomci. A dok je spavao, počeo je da se znoji; tada su mu levo, ispod struka, izrasli čovek i žena, a njegove noge su međusobno izrodile sina: tako je Imir došao do potomstva. Inje se i dalje topilo, pa je iz njega nastala krava Audumla. Iz njenih vimena potekle su četiri reke mleka: to je bila Imirova hrana, a krava se prehranjivala lizanjem slanih stena prekrivenih injem. I dok je tako lizala, pojavila se prvog dana ljudska kosa, drugoga dana glava, a trećeg čitav čovek. Zvao se Buri; on je bio otac Bura, koji je uzeo za ženu Bestlu, devojku iz roda Divova.

audumlaBur i Bestla imali su tri sina, koji su se zvali: Odin*, Vili i Ve. Odin i njegova braća zavladali su svetom i Zemljom, a Odin je najviši, najstariji i najmoćniji među njima; on živi večito i vlada Bogovima, velikim i malim- on je stvorio nebo, Zemlju i vazduh, a stvorio je i čoveka i dao mu telo i dušu; to je njegovo najveće delo.

Burovi sinovi su ubili Imira; iz njegovog tela je isteklo toliko krvi da se u njoj udavio ceo rod Divova inja. Spasao se, sa porodicom, samo jedan, koga Divovi zovu Bergelmi. On se, naime, dokopao čamca, pa se tako izbavio, a od njega je poteklo mlađe pokolenje Divova inja. O tome govori i pesma: »Rodio se Bergelmi nebrojene zime pre stvaranja sveta; znam samo toliko da se iskusni Div spasao čamcem.«

Tada su Burovi sinovi preduzeli ogroman posao: odvukli su Imira do sredine Ginungagapa, pa su stvorili Zemlju od njegovog tela, od krvi more i sve tekućice, od kostiju planine, a kamenje od zuba i polomljenih delova kostiju. Veći deo krvi, koja je istekla iz njegovih rana, upotrebili su za more u kome su ukotvili Zemlju. Zatim su uzeli lobanju i od nje sagradili nebo, koje su postavili iznad Zemlje na četiri šiljata vrha, a kod svakog podupirača su ostavili po Patuljka; oni se zovu: Austri, Vestri, Nordri i Sudri, odnosno Istočni, Zapadni, Severni i Južni. Onda su uzeli varnice iz Muspelheima i postavili ih nasred Ginungagapa na gornjem i donjem delu neba da bi tako osvetlili Zemlju. Odredili su svim svetlostima njihovo stalno mesto i dali ime svemu što je potrebno za brojanje dana i godina: imenovali su noć i puni i mladi Mesec, jutro i podne, popodne i veče. Evo šta o tome peva pesma: »Sunce ne poznavaše svoj dom, Zvezde ne poznavahu svoje mesto, Mesec ne poznavaše svoju snagu, pre nego što Bogovi uspostaviše red.«