Tag Archives: Skrelinzi

Nordijska mitologija vikinzi i skrelinzi 3

Vikinzi i Skrelinzi (2)

Mora biti da su ljudi koje su Vikinzi nazivali Skrelinzima ličili kao jaje jajetu u očima severnjaka. Mi, naravno, danas znamo za više rasa. Na primer, Dženi Džohens smatra da je upravo ta razlika u fizičkom izgledu razlog zašto nije došlo do mešanja ovih dvaju grupa. Vikinzima je, pak, bilo teško da opišu ove razlike. Manjkalo im je i vokabulara i ideologije za kategorzaciju ljudi po rasama. U ono doba, Vikinzi su znali samo da postoje druge grupe ljudi koje se razlikuju od „nas”. U Hauksbóku su ti ljudi podvedeni pod naslov „Her segir fra marghattaðum pioðum” („ovde se pripoveda o ljudima različitih vrsta”).

„Ti ljudi nisu kao „mi”. Oni se razlikuju i po građi i po prirodi”, navodi se u Hauksbóku. Priroda običaja koja doprinosi toj diferencijaciji se najčešće odnosi na način ishrane, posebno kada jedna grupa ljudi ubije i pojede svoje roditelje, „a oni su nesavesni jer su im dopustili da ostare i oslabe i da umru gladni”.

Drugi ljudi se razlikuju po izgledu. U Hauksbóku se navodi da „Unipedi imaju toliko velika stopala da mogu da ih koriste kao štitnik za sunce kada spavaju. Oni trče brzinom zveri i poštapaju se”. Hauksbók, nažalost, ne navodi gde žive Unipedi, dok „egzotični” ljudi žive u Indianlandu (Indija), Blalandu (Etiopija) i Sithiji (Švedska).

Skiapodi ne samo da se nalaze na listi „ljudi različitih vrsta” u Hauksbóku, već se jedan od njih pojavljuje i u Sagi o Eriku crvenom. Severnjaci u Vinlandu (Kanada) su osnovali koloniju Straumsfjerd [Straumsfjörðr], a u Hópu, južno od fjorda, naišli su na Skrelinge. Pošto su Torfin [Þorfinnr] Karlsefni i njegova družina napustili teritoriju Skrelinga, oni su putovali na sever, pa se iskrcaše na ušću jedne reke. U Sagi o Eriku crvenom se navodi:

Jednog jutra, Karlsefnijevi ljudi videše da nešto sija iznad krošnji drveća, pa ukazaše jedni drugima na to. Svetlo se kretalo, a kasnije se ispostavilo da je to jednonogi stvor koji se namerio na usidrene brodove. Torvald [Þorvald], Leifov sin, bio je za pramcem, a jednonogi čovek ispali strelu koja ga pogodi u utrobu. Torvald izvuče strelu i reče: „To je bila jedna debela trbušina. Pronašli smo zemlju sa dobrim resursima, iako izgleda da teško da ćemo u njima uživati”.

Torvald je ubrzo zatim preminuo od ove rane. Jednonogi čovek je pobegao nazad na sever. Severnjaci se dadoše u poteru za njim i s vremena na vreme bi ga pristigli. Naposletku on pobeže u jednu uvalu, te se Severnjaci vratiše nazad. (Eiríks saga rauða)

Nordijska mitologija Skrelinzi

Tako su Severnjaci doživljavali starosedeoce Vinlanda. Oni možda nisu znali za Skrelinge, ali su zaključili da su ostali stanovnici ostrva slični čudnim ljudima za koje su znali da žive diljem sveta. Ipak, u izvorima nema nikakvih indikacija da su Skrelinzi istovetni „ljudima različitih vrsta”. Kako se navodi u dvema Sagama o Vinlandu , ovi ljudi su iste visine kao i vikinzi. U Historia Norvegiae se implicira da oni ne krvare kada su ranjeni, što ih svrstava u red fantastičnih bića.

Drugi tekstovi navode manje o njihovoj visini i prirodi. U Sagi o Eriku crvenom se navodi da su to tamnoputi ljudi zloćudnog izgleda koji imaju „zle dlake koje im rastu na glavi”. Oči su im krupne, a jagodice široke. (Eiríks saga rauða) U Sagi o Grenlanđanima se navodi da je žena iz Vinlanda koja je došla kod Gudrid Torbjarnardottir [Guðriðr  Þorbjarnardóttir] „niska, sa svetlom crveno-smeđom kosom preko koje nosi šal”. Ona je bleda, a oči su joj toliko velike da tako nešto „nikada nije viđeno na ljudskoj glavi”. (Grœnlendinga saga)

Svi izvori navode da su Skrelinzi „eygðir”, ma šta god to značilo. Na stranu toga, bleda žena koja se pominje u Sagi o Grenlanđanima ima malo čega zajedničkog sa tamnoputim ljudima zloćudnog izgleda koji su opisani u Sagi o Eriku crvenom.

Ključna razlika između Severnjaka i Skrelinga je njihov nivo tehnološkog razvoja. U Historia Norvegiae Skrelinzi se nazivaju „ljudima iz kamenog doba” koji ne znaju da koriste gvožđe. Verovatno je postojala osnova u oralnoj tradiciji za slične situacije u Sagama o Vinlandu po pitanju viđenja severnjačkog oružja u očima Skrelinga. U Sagi o Eriku crvenom se navodi slučaj kada je jedan Skreling pronašao sekiru pokraj tela mrtvog Severnjaka:

Jedan od njih je uzeo sekiru i zario je u stablo, a onda su i svi ostali to učinili. Činilo im se da je ta stvar koja pravi tako oštre zaseke pravo blago. Jedan od njih je udario sekirom o kamen, a ona se polomila. Pomislio je da nešto što ne može da se odupre kamenu nema nikakvu vrednost, pa je bacio sekiru. (Eiríks saga rauða)

U Sagi o Grenlanđanima nalazimo sličan primer, gde je sekira takođe ostavljena, ali navod ima drugačiju (čak i moralnu) pouku:

Jedan od ljudi iz grupe domorodaca je bio visok i naočit, pa je Karlsefni zaključio da je on verovatno vođa. Jedan od njegovih ljudi je onda uzeo sekiru, kratko vreme gledao u nju, a onda je zavitlao na svog saborca, ubivši ga pri tome. Njega su odmah potom ubili. Visoki čovek je onda uzeo sekiru, dobro je osmotrio, pa je zavitlao u more, najdalje što je mogao.  (Grœnlendinga saga )

Očigledno se ovde radi o ljudima koji nisu upoznati sa oružjem Severnjaka, pa u njemu nisu videli nikakvu vrednost. U obema sagama se navodi da su se Skrelinzi plašili bikova koje su Severnjaci vodili sa sobom. U Sagi o Eriku crvenom zabeleženo je da su se Skrelinzi uplašili trudne žene (Frejdis Eiriksdotir):

Oslobodivši jednu dojku iz odeće, ona udari njom po maču. Ovo prepade domoroce, koji pobegoše nazad na svoje brodove, te odveslaše odatle. (Eiríks saga rauða)

Saga ne nudi detaljno objašnjenje ovog događaja, ali se eksplicitno nagoveštava da su se napadači uplašili žene koja je čak i u tom stanju toliko agresivna.

Sa druge strane, iz saga takođe možemo da vidimo da su Skrelinzi imali oružje koje je Severnjacima bilo nepoznato. Na primer, u Sagi o Eriku crvenom se navodi da su oni imali katapulte:

Karlsefni i Snori su onda videli domoroce kako na stub podižu veliki okrugao predmet, veličine kozjeg trbuha i crn, koji je doleteo na zemlju praveći preteću buku.  (Eiríks saga rauða)

Ovaj sukob se završio kada su Skrelinzi postigli svoj „vojni cilj”, tačnije – kad su oterali nezvane posetioce:

Družina tada shvati da će, uprkos resursima koje zemlja ima da ponudi, stalno biti izložena pretnji od napada domorodaca. Tako su odlučili da se vrate na Grenland. (Eiríks saga rauða)

(nastaviće se)

Prevela: Ulmawen

Izvor: Sverrir Jakobsson – „Crni, zloćudni ljudi: starosedelački narodi severne Amerike iz perspektive Islanđana”

PRVI DEO

Nordijska mitologija Inukshuk

Vikinzi i Skrelinzi (1)

Nakon 1380. godine, napisan je veliki broj saga, među njima i najstarija verzija Grœnlendinga sage (Saga o Grenlanđanima). U njoj se pominju braća Leif [Leifr] i Torvald [Þorvald] Erikson, koji su se sa Grenlanda dali u potragu za novim svetom koji je Bjarni Herjolfson [Bjarni Herjólfsson] na svojim putovanjima otkrio, ali ne i istražio. Leif je u zemlji južno od Grenlanda pronašao grožđa u izobilju, pa ju je prigodno nazvao Vinland (zemlja vina, današnja Kanada). Njegov brat Torvald je načinio još jedno otkriće pošto je prispeo u Vinland:

„Pošto su brodove sakrili u zaštićenoj uvali, Torvald i njegova družina se zaputiše dublje na kopno. Tada Torvald reče: „Ovo je zgodno mesto, te bih ovde želeo da osnujem farmu.” Na povratku do brodova, družina je spazila tri brdašca u blizini. Prišavši bliže, oni videše da su ona, u stvari, čamci maskirani granama, a ispod svakog je ležao po jedan čovek.” (Grœnlendinga saga)

Nordijska mitologija Vikinzi i Skrelinzi

Ovako se u Grœnlendinga sagi opisuje prvi susret Vikinga i ljudi koji su koristili brodove napravljene od kože. Drugi primarni izvor za ovu temu, Eiríks saga rauða (Saga o Eriku crvenom), takođe govori o susretu Vikinga i stanovnika zemlje na zapadu koju oni tek behu otkrili. U ovoj se sagi navodi da je umesto Leifovog brata Torvalda, Leifove stope sledio Torfin [Þorfinnr] Karlsefni. Upravo on je dao ime Helulandu (najverovatnije današnja Bafinova zemlja) i Marklandu (najverovatnije obala Labradora). Naposletku on prispe i u Vinland: „Jedno jutro u pozno proleće, primetiše oni veliki broj maskiranih čamaca”. (Eiríks saga rauða)

Ovde se, naravno, radi o istim ljudima koji se pominju i u Grœnlendinga sagi, ali im se tamo isprva ne pominje ime. Ipak, u obe sage se ova praksa brzo napušta, te se oni nazivaju Skrelinzi (Skrælingi, množina Skrælingjar). Velika je šansa da je čitalaštvo kome su ove sage u ono doba bile namenjene znalo ko su ovi ljudi bili. Stoga se smatra da se ime isprva ne pominje kako bi se dočaralo iskustvo prvog susreta istraživača i starosedelaca. Eiríks saga rauða navodi da su se Karlsefni i njegovi ljudi zapanjili kada su ih prvi put videli. Naravno, ove su sage napisane vekovima nakon stvarnih događaja, te se ova reakcija pripisuje činjenici da su se Vikinzi prvi put susreli sa predstavnicima rase za koju nisi znali da postoji. Izvori nenordijskog porekla ne pominju Skrelinge.

Datum kada su Grœnlendinga saga i Eiríks saga rauða napisane je ponešto kontroverzno pitanje. Hauksbók, najstariji manuskript Eiríks saga rauðe, zapisan je nešto posle 1300. godine, dok je Grœnlendinga saga sačuvana u Flateyjarbóku, koji je napisan oko 1387. godine. Reč „Skrælingi” je bila uvrežena pre nego što su ova dva teksta zapisana. Naime, Íslendingabók (zapisana oko 1130. godine) navodi da su Erik crveni i njegovi ljudi na Grenlandu zatekli „tragove naseobina i na istoku i na zapadu zemlje, kao i delove čamaca i kamenih artefakata koji su ukazivali na to da su tamo živeli ljudi slični onima iz Vinlanda, a koje su Grenlanđani nazivali Skrelinzi”.

Iz ovoga možemo da zaključimo da Vikinzi nikada nisu videli ove ljude na Grenlandu. Teško je, pak, zaključiti da li Grœnlendinga saga i Eiríks saga rauða opisuju Inuite (jednina: Inuk) koji sada žive na Grenlandu ili starosedeoce severne Amerike ili, možda, obe grupe naroda. Iako vikinški istraživači nisu imali ni znanje ni načina da naprave takve distinkcije, oni su poznavali svet koji ih okružuje, što na osnovu istraživanja, to i na osnovu zapisa. To je iskustvo poslužilo da se napravi konceptualan okvir gde su se mogli smestiti novootkriveni narodi.

Na primer, kako su Vikinzi koji su došli u Vinland komunicirali sa starosedeocima kad ni jedni ni drugi nisu znali jezik druge grupe? U Grœnlendinga sagi se eksplicitno navodi da „nijedna grupa nije razumela jezik druge”. Rešenje je pronađeno u korišćenju znakova, kako je opisano u Eiríks saga rauði:

„Ljudi u čamcima su rotirali drvene motke u smeru Sunca. Karlsefni onda upita svoje ljude: „Šta ovo znači? ” A Snori odgovori da je to „verovatno znak mira; trebalo bi da podignemo beli štit u odgovor”. I oni tako i učiniše. ” (Eiríks saga rauða)