Tag Archives: postanak sveta

nordijska mitologija Audumla

Stvaranje sveta

Na početku nije bilo ničega; ni peska, ni hladnih talasa. Nigde nije bilo ni Zemlje, ni neba iznad nje, samo zjapeći ponor Ginungagap, ali nigde trave. S južne strane praznine postojao je predeo koji se zove Muspelheim; on je svetao i vreo i u njega ne može stupiti niko ko tu nije rođen. Tim krajem vlada Surd, koji čuva granice svoje carevine; u ruci drži plameni mač, a proročica veli da će on doći na kraju sveta, pobediti sve Bogove i ognjem sažeći svet. Sa severne strane praznine nastao je u pradavnini Niflheim; nasred toga predela leži bunar Hvergelmi, a iz njega izbijaju sve reke.

Reke izbijaju i iz Muspelheima; one su ledene i zatrovane i zovu se Elivagar. Postepeno su se toliko udaljile od svojih izvora da se otrovna tečnost, koju valjaju u svome koritu, stegla kao zgura u vignju. A tu se našao i led koji je dolazio iz Nifelhajma; ni on nije mogao da napreduje dalje. Led koji je dopro do reka otrova počeo je da se topi i da se pretvara u inje, a s druge strane počele su da se lede otrovne vode- tako se sada na Ginungagap spuštao jedan sloj inja za drugim.

Onaj deo Ginungagapa koji je bio prema Severu ispunio se teškim i čvrstim materijama, injem i ledom, koji su izazvali sitnu kišu i vetrove; južna polovina Ginungagapa, naprotiv, postala je mlaka od plamičaka i iskri koji su doletali iz Muspelheima. Iz Nifelhajma je dolazilo sve što je oštro i hladno, a u blizini Muspelheima je bilo toplo i svetlo; u samom Ginungagapu bilo je mlako kao u nekoj zavetrini. A kada je vreli vazduh naišao na inje, tako da je ono počelo da se topi i kaplje, nastalo je biće koje je imalo lik čoveka. Njegovo ime je Imir, on je praotac svih Divova inja. Evo šta oni sami pevaju o Imiru: »Od Imirova su roda svi Divovi. Iz Elivagara je kapao ljuti otrov, gomilao se dok nije nastao prvi Div: to je poreklo našega roda i zato su Divovi tako grubi!«

Taj Div ne pripada Bogovima, jer je bio zao kao i svi njegovi potomci. A dok je spavao, počeo je da se znoji; tada su mu levo, ispod struka, izrasli čovek i žena, a njegove noge su međusobno izrodile sina: tako je Imir došao do potomstva. Inje se i dalje topilo, pa je iz njega nastala krava Audumla. Iz njenih vimena potekle su četiri reke mleka: to je bila Imirova hrana, a krava se prehranjivala lizanjem slanih stena prekrivenih injem. I dok je tako lizala, pojavila se prvog dana ljudska kosa, drugoga dana glava, a trećeg čitav čovek. Zvao se Buri; on je bio otac Bura, koji je uzeo za ženu Bestlu, devojku iz roda Divova.

audumlaBur i Bestla imali su tri sina, koji su se zvali: Odin*, Vili i Ve. Odin i njegova braća zavladali su svetom i Zemljom, a Odin je najviši, najstariji i najmoćniji među njima; on živi večito i vlada Bogovima, velikim i malim- on je stvorio nebo, Zemlju i vazduh, a stvorio je i čoveka i dao mu telo i dušu; to je njegovo najveće delo.

Burovi sinovi su ubili Imira; iz njegovog tela je isteklo toliko krvi da se u njoj udavio ceo rod Divova inja. Spasao se, sa porodicom, samo jedan, koga Divovi zovu Bergelmi. On se, naime, dokopao čamca, pa se tako izbavio, a od njega je poteklo mlađe pokolenje Divova inja. O tome govori i pesma: »Rodio se Bergelmi nebrojene zime pre stvaranja sveta; znam samo toliko da se iskusni Div spasao čamcem.«

Tada su Burovi sinovi preduzeli ogroman posao: odvukli su Imira do sredine Ginungagapa, pa su stvorili Zemlju od njegovog tela, od krvi more i sve tekućice, od kostiju planine, a kamenje od zuba i polomljenih delova kostiju. Veći deo krvi, koja je istekla iz njegovih rana, upotrebili su za more u kome su ukotvili Zemlju. Zatim su uzeli lobanju i od nje sagradili nebo, koje su postavili iznad Zemlje na četiri šiljata vrha, a kod svakog podupirača su ostavili po Patuljka; oni se zovu: Austri, Vestri, Nordri i Sudri, odnosno Istočni, Zapadni, Severni i Južni. Onda su uzeli varnice iz Muspelheima i postavili ih nasred Ginungagapa na gornjem i donjem delu neba da bi tako osvetlili Zemlju. Odredili su svim svetlostima njihovo stalno mesto i dali ime svemu što je potrebno za brojanje dana i godina: imenovali su noć i puni i mladi Mesec, jutro i podne, popodne i veče. Evo šta o tome peva pesma: »Sunce ne poznavaše svoj dom, Zvezde ne poznavahu svoje mesto, Mesec ne poznavaše svoju snagu, pre nego što Bogovi uspostaviše red.«