Rune, ili Runsko pismo, su pismo germanskih jezika, koje je korišćeno pre usvajanja latiničnog pisma i primanja hrišćanstva. Rune su takođe korišćene i za divinaciju. Prema predanju koje je zapisano u  Hovamolu [Hávamál], Pesmarica Eda, Rune je Odin [Óðinn] spoznao kada je devet dana i devet noći visio na svetom jasenu Igdrasilu [Yggdrasill], proboden kopljem i prinešen na žrtvu samom sebi. Stoga su stari Germani prinosili žrtve svom vrhovnom bogu vešanjem i probadanjem kopljem. Kako bi spoznao magijsko značenje Runa, Odin je žrtvovao jedno oko.

Postoje dve verzije kako su ljudi naučili Rune:

Pesma o Rigu ili Rigstula [Rigsþula], Pesmarica Eda, govori kako je Hejmdal [Heimdallr] podigao trojicu sinova, koji su rodonačelnici triju staleža: robova, seljaka i vladara. Rodonačelnika staleža vladara, Jarla, Hejmdal je podučio tajnama Runa.

Druga verzija govori kako je čovek pod imenom Kettil Runske ukrao tri Runske palice od Odina i iz njih naučio Rune i njihovu magiju. Ovo verovanje zabeležio je Olaus Magnus, švedski arhebiskup u egzilu, 1555. godine.

Na slici: runski kamen Rök. Nalazi se u Östergötlandu, Švedska. Inskripcija: stariji Fuþark.

Tri najpoznatija Runska pisma su stariji Futark [Fuþark] (150–800 g.), anglosaksonski Futork (400–1100 g.), i mlađi Futark (800–1100 g.). Mlađi Futark se kasnije razvio u tri sistema Runa: Markomanske Rune (Rune koje je koristilo germansko pleme Markomani), srednjevekovne Rune (skandinavski Runski alfabet sa 27 znakova koji se koristio krajem Vikinškog doba (1100–1500 g.) i Dalekarlske Rune (Rune koje su koristila germanska plemena u oblasti Dalekarlija (Dalmål) u Švedskoj (1500-1800 g.).

Na slici: Anglosaksonski Futhorc.

Naziv Futark je akronim, dobijen od početnih slova prvih šest Runa (Fehu, Uruz, Thurisaz (þ), Ansuz, Raidho, Kenaz). Razlika u terminima Futark i Futork nastala je usled različitog izgovaranja vokala u germanskim jezicima.

Na slici: mlađi Fuþark, norveška redakcija.

Rune su korišćene za divinaciju, lečenje, protiv uroka, za uspeh u bici i u mnoge druge magijske svrhe. Runska magija naziva se Seid (Seiðr). Žene koje su koristile Runsku magiju nazivaju se Velva [Völva, množina Völur], a poneki anglicizovani izvori nazivaju ih Spákona (množina Spákonur) ili Seiðrkona. Muškarci koji su praktikovali Seiðr nazivaju se Seiðrmadr. Völva, doslovno prevedeno, znači „ona koja nosi magičnu palicu“. Katkad se termin koristio i za muškarce. Arheološka nalazišta pokazuju da su Völve pripadale najvišim slojevima društva, što pokazuju bogate grobnice u kojima su sahranjivane.

Na slici: mlađi Fuþark, danska redakcija.

Značenje Runa takođe je opisano u Hávamálu (pevanje 147-165). Danas su poznata tri srodna tumačenja Runa (Runske pesme ili Runske poeme) i to su: Islandska Runska poema, Norveška Runska poema i Anglosaksonska Runska poema.

Priredila: Ulmawen