Tag Archives: Vestribyggð

Nordijska mitologija Qassiarsuk

Zašto su nestali Vikinzi sa Grenlanda? (II)

Bujna trava danas pokriva većinu onoga što je nekada bila najvažnija vikinška kolonija na Grenlandu. Gardar (Garðar), kako su je Vikinzi zvali, bila je rezidencija njihovog biskupa. Samo nekolicina kamenova temeljaca je danas ostala od gardarske katedrale, ponosa vikinškog Grenlanda, i nešto vitraža uz teško bronzano zvono.

Daleko impresivnije su obližnje ruševine ogromne štale.Vikinzi su se rangirali po tome koliko grla poseduju – više stoke, viši društveni status. Otuda ne čudi da nisu štedeli resurse da zaštite svoju stoku. Deo štale nalik na stounhendž i kameni zidovi obrasli gustom travom koji su štitili dragocene životinje od brutalnih zima izdržali su duže od svete arhitekture Gardara.

Ruševine katedrale zauzimaju mali ograđeni deo polja, na samoj granici sa Igalikuom, inuitskom zajednicom koja broji oko trideset drvenih kuća koje gledaju na fjord iz zakrilja 5,000 stopa visokih planina ovenčanih snegom. Na Grenlandu ne postoje putevi koji povezuju gradove; samo se avionom ili čamcem može stići do obalskih naseobina koje su izdeljene nebrojenim fjordovima i glacijalnim ledom.

Nordijska mitologija Grenland trase

Neobično toplog i svetlog avgustovskog dana, Tim Folger, dopisnik časopisa Discover i On Earth i urednik antologije The Best American Science and Nature Writing, ukrcao se na brod iz Igalikua sa slovenačkim fotografom Cirilom Jazbecom, te otplovio nekoliko milja jugozapadno od fjorda  Aniak (Aniaaq) – područja koje je Erik Crveni zasigurno dobro poznavao. U kasno popodne stigoše do stenovite plaže gde ih je dočekao inuitski zemljoradnik Magnus Hansen, koji ih je odvezao do vikinške farme na čijem je iskopavanju radio Konrad Smiarovski, jedan od Mekgavernovih postdiplomaca. Farma se nalazi na kraju prašnjavog puta, nekoliko milja kontinentalno od Hansenove farme. Nije slučajno to što je većina inuitskih farmi nikla nadomak negdašnje vikinške kolonije. Svaki zemljoradnik na Grenlandu zna da su severnjaci birali najbolje lokacije za svoje farme.

Vikinzi su na Grenlandu imali dve naseobine: jednu uz fjordove na jugozapadnoj obali – Istočnu koloniju (Eystribyggð) i drugu, manju, udaljenu oko 240 milja ka severu – Zapadnu koloniju (Vestribyggð). Smiarovski se gotovo svakog leta u poslednjih par godina vraćao u Istočnu koloniju, pokušavajući da odgonetne kako je Vikinzima polazilo za rukom da tu prežive tolike vekove i šta se sa njima dogodilo na koncu.

Ove godine, Smiarovski sa grupom od sedmoro studenata radi iskopavanja na hiljadu godina staroj farmi, koja je nekada pripadala zajednici od vitalnog značaja. Grupa je provela nekoliko dana proučavajući jedan miden, gde su pronađene kosti od foke. Mnogo njih.

Smiarovski pretpostavlja da će polovina kostiju koja tu bude pronađena biti kosti od foke. On priča iz iskustva. Naime, na svakom lokalitetu koji je proučavao, pronađeno ih je u izobilju. Ovo otkriće se pokazalo kao ključan faktor u preispitivanju teorije kako su se Vikinzi adaptirali na novi život na Grenlandu. Prisustvo kostiju u ovolikoj meri ukazuje na to da su Vikinzi počeli da love foke ubrzo po dolasku na Grenland.

Ishrana na mesu foka bila bi drastična promena, s obzirom na to da su Vikinzi uživali goveđe, ovčje i kozije meso i mlečne proizvode. Međutim, istraživanje zemnih ostataka ljudi koji su tu živeli ukazuje na to da su se Vikinzi brzo privikli na novi način ishrane. Hrana koju unosimo vremenom ostavlja trag na našim kostima – ishrana bazirana na mesu vodenih životinja ostavlja drugačije srazmere određenih hemijskih elemenata u kostima u odnosu na ishranu baziranu na kopnenim životinjama. Pre pet godina, istraživači iz Skandinavije i Škotske analizirali su 118 skeleta – ljudi koji su naseljavali Grenland od najranije do najkasnije faze kolonije. Rezultati potvrđuju teoriju Smiarovskog. Vremenom su ljudi unosili sve više mesa vodenih životinja: u ranoj fazi je ona sačinjavala 30% do 40%, dok je pri kraju kolonije taj procenat iznosio 80%. Smiarovski smatra da je meso kopnenih životinja vremenom postalo luksuz, verovatno zato što je klimatska promena koja je nastupila sa erupcijom vulkana otežala uzgoj stoke.