nordijska mitologija Huldra

Huldra

Huldra (reč je nastala od staroislandskog glagola hylja – sakriven) je natprirodno biće, najsličnije ideji grčke nimfe, sećanje na koje se najbolje očuvalo u norveškom folkloru. Huldra živi u planinama i u šumama, gde se često čuje njena melanholična pesma. Pojavljuje se u obličju lepe žene, najčešće u plavoj podsuknji, i sa belom mrežom za kosu. Huldra ima dugačak rep, sličan kravljem, koji ona svim silama pokušava da sakrije. I uopšte, Huldra voli krave, posebno one prugaste, koje i sama gaji. Njene krave su specifične po tome što nemaju rogove.

O Huldrinoj naravi najbolje govori narodna priča:

Jednom prilikom, Huldra je bila na seoskom veselju, gde su svi momci jedva čekali da plešu sa njom zbog njene neizmerne lepote. Zadesilo se, međutim, da je jedan mladić, dok su pleseli, zapazio njen rep. Momentalno shvativši sa kim ima posla, momak se nemalo prestrašio, ali, uspevši da savlada strah, on joj samo reče: ,,Lepa gospo, izgubićete podvezicu.” Huldra je potom nestala sa veselja, ali je kasnije nagradila uviđavnog momka lepim poklonima i dobrim govedima.

Huldra se u različitim delovima Norveške zamišlja drugačije. Gdegod se opisuje kao lepa devojka, ali samo gledano spreda: gledano otpozadi je samo praznina, ili plava mrlja. U drugim krajevima zemlje, Huldra se prikazuje kao devica plave kože u zelenoj podsuknji, i poznata je pod imenon Skogsnerte (izgovor: Skugsnerte).

Huldra

Na slici: najpoznatija ilustracija Huldre, čuvenog norveškog ilustratora bajki Theodora Kittelsena

U nekim delovima Norveške, pak, Huldra nije jedna specifična šumska nimfa, već čitav rod natprirodnih bića, najsličnijih keltskim vilama i vilenjacima (fairies, faeries; ne mešati sa drugom grupom natprirodnih bića koja se u nas isto prevode kao vile i vilenjaci, ali su kod Germana potpuno različita bića – elf, álf). Oni su poznati pod imenom Huldre ili Huldrefolk. Žive u planinama i obučeni su u zelene nošnje. Uzgajaju plave krave koje daju mnogo mleka. Huldrefolk vode krave na ispašu samo u onim krajevima zemlje gde nema ljudi. Njihova pesma (huldraslaat), tiha je i melanholična.

Diljem Laplanda (oblast u kojoj žive Saami, starosedeoci Skandinavije, koja se prostire u četiri države: Norveškoj, Švedskoj, Finskoj i Rusiji) veruje se u bića pod imenom Huldrafolk, koja su nešto nalik šumskim vilama. Oni žive pod zemljom, ali često izlaze na površinu, a kako bi se brinuli o šumskim životinjama. Tokom zime, oni hrane životinje u hibernaciji – posebno medvede – toliko pažljivo da ih nikada ne probude. Inače, kod Saama postoji slično verovanje u ovakvu šumsku nimfu, koja se naziva Ulda.

Priredila: Ulmawen

 

nordijska mitologija Baldursheimur tafl

Hnefatafl – preteča savremenih igara na tabli

Hnefatafl je bila popularna igra na tabli tokom Vikinškog doba. Nažalost, tačna pravila nisu sačuvana do današnjih dana, ali se ponešto o njoj, ipak, zna.

Na osnovu izvora u kojima se hnefatafl pominje, možemo da rekonstruišemo da je ovo bila igra za dvoje, u kojoj je jedan igrač upravljao velikom vojskom koja je napadala manju vojsku predvođenu kraljem. Cilj igre, pretpostavlja se, bio je da se kralj satera u ćošak. Postoje spekulacije da su u igri korišćene i kockice, ali za ovo nema pouzdanih dokaza, stoga što su jedini izvor pojedine sage. Arheoloških nalaza koji potkrepljuju ovu tvrdnju – nema.

Termin hnefatafl sastoji se iz dve reči: hnefi – koja se odnosi na kralja, i tafl (izgovor: tavl) – što znači ,,tabla”. Prvobitno je igra bila poznata samo kao tafl, ali je ova složenica ušla u upotrebu kako bi se napravila diferencijacija između ove i drugih igara na tabli onog doba, a ukorenila se, najverovatnije, sa uvođenjem šaha u XII veku.

Bjorko tafl

Na slici: detalj iz seta figura za hnefatafl iz dvadeset sedam delova napravljenog od kosti, pronađenog u grobnici 624 u Bjorku, Birka, Švedska. Reprodukovano u skladu sa licencom.

Hnefatafl je bio poznat i izvan Skandinavije. Prilikom vikinških ekspanzija, igra je stigla i na Island, u Englesku, Irsku, Grenland i Vels. Napomenimo, hnefatafl nije bio jedina igra na tabli poznata u ono doba. Diljem Evrope igrale su se i druge, slične igre, pre nego što ih je zamenio šah (u Skandinaviji poznat pod imenom skaktafl).

Iz nekolicine izvora vidimo da je hnefatafl bio igra za višu kastu. Na primer, u Rigstuli [Rigsþula] se navodi kako Jarl uči da pliva i igra tafl, a u Sagi o Fridtjovu hrabrom (Friðþjófs saga hins frœkna, dostupna preko projekta Gutenberg), tafl l igra sam Fridtjov (najjači i najhrabriji od svih). U Sagi o Gunlaugu Crvjeziku i skaldu Rafnu (Gunnlaugs saga ormstungu) vidimo da su tafl igrale i žene. Nažalost, nijedan od ovih izvora ne navodi pravila igre.

Konkretnije podatke ponudila je nauka. Naime, arheolozi su iznedrili nekoliko tabli za hnefatafl, od kojih su najpoznatiji ostaci iste pronađeni na brodu u Gokstadu (Sandar, Sandefjur, Vestfold, Norveška). 2011. godine, na Orknijskim ostrvima, lokalitet The Brough o’ Deerness (doslovan prevod bi bio Broh Dirnesa, no kako u našem jeziku ne postoji ekvivalent za ovu strukturu, naziv je ostavljen u originalu. Termin ‘brough’ je danas zastareo; moderan termin je ‘broch’, koji je u slovenske jezike ušao kao pozajmljenica (broh)), otkrivena je jedna kamena tabla za hnefatafl.

Hnefatafl tabla

Na slici: tabla za hnefatafl sa Orknijskih ostrva, lokalitet The Brough o’ Deerness. Preuzeto sa sajta Orkneyjar.

Zbog brojnih vikinških ekspanzija, mnogi navode kasnije zapise švedskog botaničara Karla Linaeusa (1707 –1778) kao verodostojne u pogledu hnefatafla. Linaeus je tokom svojih putovanja po Laponiji (Sápmi) ostavio opis igre na tabli koju su igrali Saami (Laponac je pogrdan naziv), a koja je poznata pod imenom tablut. Kako Linaeus nije poznavao lokalni jezik, on je opisao samo ono što je video. Njegov zapis je nedovršen, a glasi ovako:

,,Tabla za tablut je devet puta devet polja, gde je centralno polje tron (Konakis). Samo švedski kralj može da zauzme to centralno polje. Jedan igrač upravlja vojskom od osam plavokosih Šveđana i jednim vladarem; drugi upravlja vojskom od šesnaest tamnokosih Moskovljana (referenca se odnosi na Veliku moskovsku kneževinu). Figura kralja je veća od svih ostalih.”

Linaeus navodi da je tabla za tablut bila izrađena od kože irvasa. Nasuprot tome, table za hnefatafl, barem sudeći po arheološkim nalazima, najčešće su pravljene od kamena. Što se tiče figura, osvrnućemo se na Sagu o Hervori i kralju Hejdreku mudrom (Hervarar saga ok Heiðreks), koja sadrži niz pitalica (direktna inspiracija za Bilbovo nadgovaranje sa golumom) u kojima se pominje tafl. U ovom izvoru navodi se da su se za igranje tafla koristile i kockice. Figure su (kako stoji i u još nekim izvorima), pravljene od moržovih kljova, irvasovih rogova ili jelenje kosti. U ovoj sagi se navodi da su kralj i njegova vojska bili tamne figure, dok su napadači bili svetle.

Birka 523 tafl

Na slici: staklene figure za hnefatafl iz grobnice 750 u Birki, Švedska. Reprodukovano u skladu sa licencom.

Osim gorenavedenih materijala, poznato je da su se figure za tafl pravile još i od stakla. Na arheološkom nalazištu Birka, Švedska, pronađen je veliki broj figura od različitih materijala, uključujući i i set figura od stakla.

 Baldursheimur tafl Na slici: kralj iz seta figura za hnefatafl iz Baldurshejmura, Island. Fotografija preuzeta sa sajta ‘Stuck in Iceland‘, uz dozvolu autora.

Verovatno najpoznatiji set figura za tafl nalazi se u Nacionalnom muzeju Islanda u Rejkjaviku. Set je otkriven krajem XIX veka u Baldurshejmuru, Island, a među ovih dvanaest figura za tafl napravljenih od moržove kljove nalazi se i figura kralja od kitove kosti dugačka 3.9 centimetra. Kralj sedi i drži svoju dugačku bradu, a ovo je, inače, jedina figura iz Vikinškog doba koja prikazuje lik čoveka.

Ockelbo Sigurd taflNa slici: rekonstrukcija dela Sigurdovog runskog kamena iz Okelboa, Švedska.

Za kraj, da pomenemo i runski kamen u Okelbou, okrug Gävleborg, Švedska. Ovaj runski kamen je bio samo jedan u nizu takozvanih Sigurdovih (Sigurd Volsung, protagonista Volsungasage) runskih kamenova, a značajan je po tome što su na njemu bila prikazana dvojica ljudi koji igraju hnefatafl. Runski kamen u Okelbou je pronađen 1795. godine u nosećem zidu Okelboške crkve, te je odatle uklonjen i pohranjen u samu crkvu 1830. godine. Nakon požara 1904. godine, nastradali su i runski kamen i crkva, a ono što se danas naziva Sigurdovim runskim kamenom u Okelbou je replika uništenog originala. Replika je napravljena 1932. godine i nalazi se ispred rekonstruisane crkve.

Priredila: Ulmawen

 

nordijska mitologija Srebrni pehar iz Lille Valle

Konzumacija alkohola u vikinško doba (II)

Recept po kome su Skandinavci tokom vikinškog doba spravljali pivo (öl) nije poznat. Ipak, neki stručnjaci smatraju da pojedine tehnike u proizvodnji piva u ruralnim delovima zapadne Norveške čuvaju tehnike iz vikinškog doba. U ruralnom regionu Vos (Voss, opština u okrugu Hordaland), većina stanovništva sama spravlja pivo. Tokom procesa proizvodnje, dim i mirisi koji se oslobađaju obaveštavaju komšiluk da je priprema piva u toku; komšije onda dolaze da pomognu i isprobaju pivo. Izvesni farmer Svejn [Svein] Rivenes redovno sakuplja grančice smreke. On donosi dovoljno grančica da napuni svoj spremnik od 700 litara. Svejn smatra da grančice smreke doprinose boljem ukusu slada i da pomažu protiv infekcija. Izvor vode koji Rivenes koristi – izvor koji se sliva niz obližnje brdo – ima dvojaku funkciju: za proizvodnju piva i za potapanje ječma. Rivenesov komšija je od garaže napravio sušionicu, u kojoj od ječma spravlja slad. Tokom procesa proizvodnje, kada je tečnost dodata u slad, u mešavinu se dodaje još grančica smreke. Bobice smreke daju dodatan ukus tečnosti, na isti način kao i kod proizvodnje džina i drugih destilovanih pića. Rivenes dodaje hmelj kada tečnost proključa. Kvasac koji se koristi u regiji Vos se prenosi sa kolena na koleno generacijama. Rivenes smatra da tradicija seže nazad čak do vikinškog doba. Farmeri koji proizvode pivo započinju proces fermentacije zabadanjem ,,totemske palica” koja sadrži kvasac dobijen tokom prošlogodišnje fermentacije piva. Palica se potom odlaže do sledeće godine, kada će ponovo biti upotrebljena na isti način. Pivo koje Svejn Rivenes pravi sadrži oko 9, 10% alkohola. Bogato je sladom i bistro je.

Vikinški kvasac se klasifikuje kao tradicionalan pivski kvasac (saccharomyces cerevisiae), ali se on unekoliko razlikuje od modernog pivskog kvasca. Naime, on se proceđivao više puta, dok se kvasac koji se danas spravlja proceđuje samo jednom. Moderan pivski kvasac se pažljivo spravlja da neutrališe nekoliko vrsta šećera i da potpomogne sekundarnu fermentaciju.

Male su šanse da se originalno vikinško slabo pivo (öl) spravljalo od svetlog slada (koji se koristi za dobijanje svetlog piva): do industrijske revolucije i komercijalne eksploatacije uglja, slad se sušio na logorskoj vatri i bio je smeđ, a često i nagoreo i nadimljen, mada je skandinavski običaj da se slad suši u saunama mogao da ga načini svetlijim.

Pored smreke, Skandinavci i Nemci su dodavali i drugo bilje (gruit),  kako da bi dobili različite ukuse slabog piva, tako i zbog medicinskih razloga. Jedan od takvih dodataka je hmelj, za koji se zna da se koristio u srednjevekovnoj Danskoj i u Jórvíku, a verovatno i diljem Skandinavije tokom vikinškog doba. Kada se kuvao, hmelj je oslobađao gorke kiseline, koje su i davale gorak ukus i imale antibiotske funkcije koje su doprinosile dužem veku trajanja piva. Drugo bilje koje se koristilo uključuje balzamik (tanacetum balsamita), dobričicu (glechoma hederacea), močvarnu mirtu (myrica gale), očajnicu (marrubium vulgare), hajdučku travu (achillea millefolium) itd.

Srebrni pehar iz Lille Valle

Na slici: Srebrni pehar iz Lille Valle, Švedska

Ispijanje piva bilo je posebno važno tokom nekolicine sezonskih religijskih festivala, od kojih su Skandinavci slavili tri: prvi nakon žetve (Vetrnætr – prim. blogera), drugi oko zimskog solsticija (Yule – prim. blogera) i treći tokom letnjeg solsticija (Sankthansaften; u nas se slavi kao Ivanjdan/Ivanje – prim. blogera). Ovi praznici su slavljeni i nakon uvođenja hrišćanstva, pod drugim imenima. Istorijski izvori pokazuju da je konzumacija slabog piva tokom gorenavedenih praznika bila od izuzetne važnosti: zakon koji je doneo parlament (Gulaþing) je nalagao da su sva domaćinstva koja su brojala tri ili više zemljoradnika morala da spreme slabo pivo za obavezne svetkovine. Tokom manje značajnih svetkovina, koje se svetkuju čak i danas, konzumacija piva je bila toliko uobičajena da sve one u nazivu sadrže reč öl. Neke od njih su: Barnöl (,,dečje pivo”, svetkovina prilikom krštenja deteta), Gravöl (,,pogrebno pivo”, spravljano prilikom sahrana), Taklagsöl (,,podizanje štale”, sezonska svetkovina vezana za uzgoj stoke). U XII poglavlju Sage o kralju Hokonu Dobrom [Hákon Haraldsson] (Hákonar saga Góða, poglavlje u Hronici norveških kraljeva – Heimskringla), vidi se da je Hákon, koji je praktikovao hrišćansku veru u tajnosti, počeo da pomera datume svetkovina kako bi konvertovao svoje sunarodnike. On je uveo zakon koji je propisivao da se Yule slavi istog datuma kao i hrišćanska svetkovina (reč Yule i danas se koristi u skandinavskim jezicima za Božič. Originalan praznik Yule je bio sezonska svetkovina – prim. blogera). Za vreme praznovanja, svako je imao da služi slabo pivo ili da plati naknadu, i da svetkuje dok ne nestane piva.

nordijska mitologija Pehar iz Jellinga

Konzumacija alkohola u vikinško doba (I)

Hovamol [Hávamál]

11.

Byrþi betri / berrat maþr brautu at,
an sé manvit mikit;
auþi betra / þykkir þat í ókunnun staþ,
slíkt es válaþs vera.

(Boljeg tereta / za čoveka nema
od mudrosti njegove majke:
ni lošijeg pića
od prevelikog gutljaja piva.)

12.

Esa svá gott, / sem gott kveþa,
öl alda sunum,
þvít fæ’ra veit, / es fleira drekkr,
síns til geþs gumi.

(Lošije nego što se pripoveda / za sinove ljudi
je često ispijanje piva:
jer što više piju / manje razmišljaju
i čuvaju zdrav razum.)

13.

Óminnis hegri heitr / sás of ölþrum þrumir,
hann stelr geþi guma;
þess fugls fjöþrum / ek fjötraþr vask
í garþi Gunnlaþar.

(Ptica maloumlja / nadleće pijanke,
odnoseći razum sa sobom;
tim perjem / i ja jednom bejah okovan
u bašti Gunlode.)

14.

Ölr ek varþ, / varþ ofrölvi
at ens fróþa Fjalars;
þvi’s ölþr bazt, / at aptr of heimtir
hverr sitt geþ gumi.

(Pijan bejah, / odveć pijan,
u udolini kod mudrog Fjalara;
ali najbolja je ona pijanka / kada čovek može
da povrati razum iz mesta.)

Ovo su reči mudrog Odina, koje savetuju da se alkohol konzumira umereno. A ipak, ispijanje alkoholnih pića je bilo uobičajeno tokom vikinškog doba. Iako je u staroislandskoj literaturi konzumiranje alkohola opisano na više mesta, i iako postoji izvestan broj arheoloških nalaza koji to potvrđuju, slika o proizvodnji i konzumacijia alkohola tokom vikinškog doba je, nažalost, daleko od kompletne. Ovde ćemo se poslužiti primerima iz nekolicine germanskih kultura, kako bismo imali bolji uvid u problematiku. Iako druge pomenute kulture nisu iste kao skandinavska, među njima postoji dosta sličnosti. U tom smislu, staroengleski izvori nude najbolji uvid u rituale povezane sa konzumacijom alkohola.

Postoje mnogi dokazi vezani za ovu tematiku, čak i u najranijim izvorima germanskih naroda. Značajne sličnosti ukazuju na to da je fundamentalna struktura konzumacije alkohola kao formalnog rituala kod germanskih plemena ustanovljena još pre migracija koje su dovele do formiranja germanskih naroda koje znamo danas.

Još su Rimljani ostavili zapise o običajima vezanim za konzumaciju alkohola kod germanskih plemena. Tako nas Tacitova Germanija obaveštava:

Lauti cibum capiunt: separatae singulis sedes et sua cuique mensa. Tum ad negotia nec minus saepe ad convivia procedunt armati. Diem noctemque continuare potando nulli probrum. Crebrae, ut inter vinolentos, rixae raro conviciis, saepius caede et vulneribus transiguntur. Sed et de reconciliandis in vicem inimicis et iungendis adfinitatibus et adsciscendis principibus, de pace denique ac bello plerumque in conviviis consultant, tamquam nullo magis tempore aut ad simplices cogitationes pateat animus aut ad magnas incalescat. Gens non astuta nec callida aperit adhuc secreta pectoris licentia ioci; ergo detecta et nuda omnium mens. Postera die retractatur, et salva utriusque temporis ratio est: deliberant, dum fingere nesciunt, constituunt, dum errare non possunt. Potui umor ex hordeo aut frumento, in quandam similitudinem vini corruptus: proximi ripae et vinum mercantur. Cibi simplices, agrestia poma, recens fera aut lac concretum: sine apparatu, sine blandimentis expellunt famem. Adversus sitim non eadem temperantia. Si indulseris ebrietati suggerendo quantum concupiscunt, haud minus facile vitiis quam armis vincentur.

(Niko ne nalazi da je konzumacija alkohola po vasceli dan sramotna. Njihove (germanske – prim. blogera) čarke – kao što se i može očekivati od ljudi pod dejstvom alkohola – retko se završavaju lakšim povredama. Češće se završavaju ranjavanjem i krvoprolićem. Uprkos tome, upravo na ovakvim gozbama se oni konsultuju o mirenju sa neprijateljima, formiranju bračnih saveza, izboru vođa, i, konačno, o ratu i miru, jer Germani smatraju da um nikada nije otvoreniji za lakoću svrhe i plemenite aspiracije nego pod dejstvom alkohola. Budući rasa bez prirodnog ili stečenog lukavstva, oni otkrivaju svoje tajne misli pod okriljem slobode takvih gozbi. Tako sentiment izlazi na videlo, a diskusija se nastavlja narednog dana. Oni većaju kada je sve već poznato; odlučuju kada je nemoguće pogrešiti.

nordijska mitologija Alvíssmál 2

Kako je Tor prevario patuljka Alvisa

Alvis [Alvíss] je bio od roda patuljaka, i jedan od najboljih kovača. Osim što je bio vešt majstor, on je bio nadaleko poznat i po svojoj mudrosti. Torova ćerka Trud [Þrúðr] mu je bila obećana za suprugu, ali kako Tor nije želeo da uda kćer za patuljka, naložio je Alvisu da dokaže svoju mudrost. Patuljak je morao da odgovori na sva Torova pitanja da bi zadobio ruku njegove kćeri.

Alvíssmál

Na slici: Tor postavlja pitalice Alvisu dok štiti svoju kćer. Autor: W. G. Collingwood

Tor je postavio Alvisu mnogo pitanja, a patuljak je znao odgovor na svako. Munjobija u to nikada nije ni sumnjao – njegov plan nije imao ama baš nikakve nikakve veze sa pitalicama. Naime, Tor je zapitkivao patuljka sve dok nije svanuo dan, a kad je Sunce granulo, Alvis se skamenio. Tako je, naposletku, Trud ostala sama.

Priredila: Ulmawen

—–

Napomena: priča o Toru i Alvisu opevana je u Alvismolu (Alvíssmál) i unikatan je primer gde Tor rešava problem mudrošću umesto silom. Takođe, Trud se nigde eksplicitno ne pominje kao Torova ćerka, već se to, radije, pretpostavlja. Dodatnu konfuziju izaziva i činjenica da isto ime nosi i jedna Valkira koja služi medovinu palim ratnicima u Valhali. Verovanje da Sunce okamenjuje patuljke (i trolove, u predanjima koja su opstala i do danas) je čest motiv u skandinavskom folkloru.

 

nordijska mitologija Mimir Hansen

Mimi, čuvar Izvora mudrosti

Mimi [Mímir, prevod: ,,mudar”] je, kako mu ime nagoveštava, bio najmudriji od svih stanovnika Igdrasila. Mimi je bio čuvar Izvora mudrosti (,,Mimijev izvor”, Mímisbrunnr) podno korena Igdrasila u Jutunheimu. Ko god bi pio sa izvora postajao bi mudriji od drugih, ali za to je morao da plati strašnu cenu. Sam Odin je žrtvovao jedno oko za gutljaj sa izvora mudrosti.

Mimir, Hansen Na slici: Mimi. Autor: Constantin Hansen

Tokom rata Asira i Vanira, Asiri su poslali Vanirima Mimija i Henija, ali kako su Vaniri mislili da su ih Asiri prevarili, oni ubiše Mimija, te poslaše njegovu glavu u Asgard. Odin je Mimijevu glavu začarao tako da je mogla da priča, te se redovno savetovao sa njom.

Priredila: Ulmawen

nordijska mitologija Bragi sa harfom

Kako je nastala poezija

Kada je Odin doneo medovinu u Asgard, ona beše pohranjena u tri krčaga koje Asi behu pripremili. Međutim, kada je Odin ispljunuo medovinu, kapi se rasuše svuda po svetu. Samo odabrani su mogli da je kušaju, a zauzvrat bi postajali najbolji među pesnicima i muzičarima (skáld) koji su hodili vaskolikim svetom. I sam Odin je, kušavši medovinu, dobio dar za poeziju, ali on nije nameravao da je zadrži za sebe. Naprotiv, taj dar je namenio svom i Gunlodinom sinu Bragiju, koji je uistinu i postao bog poezije i muzike.

Priredila: Ulmawen